#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Ekomuzej "Kuća o batani" - upisan u Unesco-ov registar najboljih praksi

Projekt Ekomuzej „Kuća o batani“ iz Rovinja upisan je u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta na sjednici UNESCO-ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu održanoj u Adis Abebi, u Etiopiji, od 28. 11. do 2. 12.

Uključujući rovinjsku batanu, za upis u Registar najboljih praksi iz cijeloga svijeta u 2016. prijavljeno je sedam prijedloga. Dosad je samo 12 praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine iz cijeloga svijeta upisano u UNESCO-ov Registar najboljih praksi.

Tri su UNESCO-ova popisa nematerijalne baštine pa uz Registar najboljih praksi, u koji je upisana rovinjska batana, postoji i Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva na kojem je od ukupno 336 nematerijalnih dobara iz cijeloga svijeta upisano i 13 nematerijalnih dobara iz Republike Hrvatske. Na trećem Popisu nematerijalne baštine kojoj je potrebno hitno očuvanje od ukupno 43 nematerijalna svjetska dobra Hrvatska ima upisano jedno nematerijalno dobro ‒ Glazbeni izričaj ojkanje.

Na zahtjev Grada Rovinja i Ekomuzeja „Kuća o batani“ 2013. godine Hrvatska je putem Ministarstva kulture nominirala istoimeni projekt Ekomuzeja za upis u UNESCO-ov Registar najboljih praksi nematerijalne kulturne baštine svijeta. Nominacija je pripremljena u suradnji sa stručnjacima: dr. sc. Lidijom Nikočević, ravnateljicom Muzeja Istre, Tamarom Nikolić Đerić, stručno-programskom voditeljicom Ekomuzeja „Kuća o batani“, i Draganom Lucijom Ratković Aydemir te s lokalnom zajednicom koju predstavlja Istarska županija, Grad Rovinj, Udruga Marco Garbin, Zajednica Talijana Rovinj, Društvo osoba s invaliditetom Rovinj, Centar za povijesna istraživanja Rovinj, Zavičajni muzej Grada Rovinja, Turistička zajednica Rovinj, OŠ Vladimira Nazora.

Podršku nominaciji dale su međunarodne institucije i stručnjaci s kojima je do pisanja nominacije ostvarena suradnja (Sveučilište u Newcastleu iz Velike Britanije, Europsko udruženje tradicijskih brodova „Europska maritimna baština“, muzeji iz Pesara, Venecije i drugi).

Projekt Ekomuzej „Kuća o batani“ predstavlja jedinstveni pristup očuvanju ukupne materijalne i nematerijalne baštine Rovinja na temelju inicijative lokalnih stanovnika i projekata razvoja koje su tijekom niza godina razvijali vrsni stručnjaci počevši s konzervatoricom Draganom Lucijom Ratković, koja je stručno osmislila okosnicu projekta. Batana je u Registar kulturnih dobara RH upisana 2008. godine. (Ministarstvo kulture)

Više...

Foto-galerija


 

Zagrebačke muzejske knjižnice - vrela znanja koja "kriepe i jačaju"

Na inicijativu radne skupine muzejskih knjižničara zagrebačkih muzeja (Hrvatski prirodoslovni muzej, Hrvatski školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Muzejski dokumentacijski centar, Tehnički muzej Nikola Tesla) te podršku Muzejskoga dokumentacijskog centra pokrenut je projekt radnoga naslova Zagrebačke muzejske i galerijske knjižnice koji obuhvaća pripremu i objavu tiskanoga vodiča kroz zagrebačke muzejske i galerijske knjižnice te izradu i održavanje portala zagrebačkih muzejskih knjižnica. 

Svrha je projekta dati povijesni pregled, ali i aktualne informacije o muzejskim i galerijskim knjižnicama grada Zagreba – kao trajan i cjelokupan izvor informacija o njihovim prezentacijskim i informacijskim potencijalima za stručnu i znanstvenu zajednicu na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Naime, muzejske i galerijske knjižnice specifična su vrsta specijalnih knjižnica – ponajprije zbog svog baštinskog karaktera i fondova koji u pravilu nadilaze nužnu i podrazumijevajuću logističku funkciju matične ustanove. Od samih početaka muzejske djelatnosti u Hrvatskoj prije 170 godina – od osnutka Narodnog muzeja 1846. godine – muzejska je knjižnica mjesto u koje su ulazili „učenjaci i književnici da se na vrelu znanja i prosvjete kriepe i jačaju“. 
Prema Registru muzejskih i galerijskih ustanova Muzejskoga dokumentacijskog centra u Zagrebu danas postoji više od 30 muzejskih i galerijskih knjižnica s raznolikim knjižničnim fundusima koji podržavaju osnovne djelatnosti muzeja te različitim razinama pružanja usluga korisnicima. U njima se čuva oko 500 000 knjižničnih jedinica građe od kojih su mnoge iznimni rariteti spomeničke vrijednosti. Ovim bi se projektom pridonijelo snažnijoj percepciji iznimnog kulturnog blaga kao i njegovom korištenju u različitite stručne, znanstvene, obrazovne i druge svrhe šireg kruga korisnika.

Tijekom 2016. godine osmišljena je struktura tiskane publikacije radnog naslova Zagrebačke muzejske i galerijske knjižnice, vodiča kroz knjižnice i knjižnične fondove zagrebačkih muzeja. U pripremnom je razdoblju osmišljena i struktura web aplikacije za sakupljanje i ažuriranje podataka o muzejskim knjižnicama koji će se koristiti istovremeno za potrebe tiskanoga vodiča, ali i za potrebe Portala zagrebačkih muzejskih knjižnica na temelju definiranoga upitnika. Započelo se sa prikupljanjem tekstova i ilustrativnog materijala (fotografija) kako bi se u 2017. godini mogli urediti tekstovi, izvršiti priprema za tisak i objaviti tiskani vodič. Završna faza bila bi elektronska inačica publikacije odnosno Portal zagrebačkih muzejskih i galerijskih knjižnica – jedini takav specijaliziran za jednu vrstu knjižnica u Hrvatskoj.

Podaci o tiskanoj publikaciji

U vodiču bi svaka knjižnica bila predstavljena na ujednačen i standardiziran način – s osnovnim podatcima (matična ustanova, adresa, kontakt, radno vrijeme, osnovni podatci o fondu te kratak povijesni razvoj) i s isticanjem specifičnosti/zanimljivosti. Tekstove o pojedinim knjižnicama (do 2 500 znakova) pisali bi muzejski knjižničari i drugi stručnjaci unutar muzeja, što bi bilo registrirano u impresumu publikacije ili uz pojedini tekst. Svaki prilog imati će 2-3 ilustracije. Pojedinačnom predstavljanju knjižnica prethodila bi dva stručno-znanstvena teksta: o muzejskom knjižničarstvu (mr. sc. Snježana Radovanlija Mileusnić, MDC) te o povijesnom pregledu razvoja zagrebačkih muzejskih i galerijskih knjižnica (dr. sc. Štefka Batinić, HŠM). 

Web portal muzejskih knjižnica

Podaci za tiskanu publikaciju kao i za web portal pobirati će se web aplikacijom koja je osmišljena kao jedan od modula OREG-a, a koju će popunjavati stručno knjižnično osoblje. Sakupljeni podaci ujedno su i temelj izrade web Portala zagrebačkih muzejskih knjižnica prema korisnički orjentirano osmišljenoj strukturi. Na portalu će se prikazivati i dinamički sadržaji, omogućavati će pristup online katalozima i digitaliziranoj građi, a podaci će biti pretraživi prema višestrukim kriterijima.
Portal muzejskih knjižnica grada Zagreba zamišljen je kao pilot-projekt koji prethodi izradi jedinstvenog Portala knjižnica muzeja i galerija u RH. (MDC)

Članice uredništva i osobe za kontakt:

dr. sc. Štefka Batinić, Hrvatski školski muzej (sbatinic@hsmuzej.hr)
Darija Ćaleta, Hrvatski prirodoslovni muzej (Darija.Caleta@hpm.hr
Kristina Kalanj, Tehnički muzej Nikola Tesla (kristina.kalanj@tmnt.hr)
mr. sc. Snježana Radovanlija Mileusnić, Muzejski dokumentacijski centar (sradov@mdc.hr)
Indira Šamec Flaschar, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU (isamecflaschar@hazu.hr)


 

Izložba "Orašar" - simfonija djetinjstva

Izložba “Orašar – najljepša božićna bajka” otvorena 27. studenog u Muzeju za umjetnost i obrt (www.muo.hr)mnogo je više od uobičajenih “u se vrime godišća” predblagdanskih uprizorenja. Riječ je o jedinstvenom izložbenom projektu, prvoj ikada priređenoj izložbi u potpunosti posvećenoj povijesti baleta Orašar - počevši od njegove praizvedbe do današnjih dana. 

Balet “Orašar”, treći i posljednji koji je Petar Iljič Čajkovski skladao, praizveden je 18. prosinca 1892. u Sankt Peterburgu. Balet nije izazvao salve oduševljenja. Dočekan je oštrim kritikama, nazvan je “baletom koji plešu djeca za djecu”. Istovremeno dvadetminutna istoimena suita razgalila je publiku. Danas, punih 124 godine nakon premijere Orašar, ta, kako je to lijepo primijetio muzikolog B.V. Asafjev “simfonija djetinjstva”, najizvođeniji je balet koji i najuglednijim sjevernoameričkim baletima donosi 40 posto godišnjeg prihoda od ulaznica.   

Na ideju o organiziranju ove izložbe došla je voditeljica projekta Vesna Ledić koja je i sama, kao dijete ostala začarana ovim jedinstvenim djelom našavši se na daskama HNK-a. Zajedno s dr. sc. Arijanom Koprčinom, kustosicom izložbe te u suradnji s nizom vanjskih stručnih suradnika i Hrvatskim narodnim kazalištem iz Zagreba, prikupljena je fascinantna građa koja ovo baletno djelo prati kroz povijest, s posebnim naglaskom na njegovoj pristunosti na sceni HNK na kojoj je prvi put izveden 1923. pod svojim izvornim ruskim nazivom Ščelkunščik. 

Kostimima, skicama za kostime i scenografiju, plakatima, programima i fotografijama zagrebačkih izvedbi zahvaljujući upornosti MUO-va tima i partnerstvu ostvarenom s pojedinim institucijama pridružena je i građa iz Rusije, Njemačke, Italije i Velike Britanije. Državni muzej za kazalište i glazbu iz Sankt Peterburga prvi je put jednoj inozemnoj instituciji posudio dragocjene artefakte sa sanktpeterburške praizvedbe baleta: originalne scenografske kartone, skice za kostime, fotografije i nekoliko izvornih kostima.

Iz Državnog baleta iz Berlina posuđena je građa iz uprizorenja iz 2013. koje je bilo koncipirano kao vjerna rekonstrukcija izvornih scenografskih rješenja i originalne koreografije iz 1892. godine. Dio izložaka stigao je i iz Zaklade milanskog Teatro alla Scala, njihove produkcije iz 60-ih godina prošlog stoljeća čiju koreografiju potpisuje znameniti ruski baletan Rudolf Nurejev. Posebno je zanimljivo da se među njima nalazi i kostim ujaka Drossemeyera posebno izrađen za Nurejeva.

Među kostimima izloženi su i oni iz kolekcije kostima Belinde Wright, primabalerine Londonskog festivalskog baleta (danas Engleski nacionalni balet) koje je nakon njene smrti 2007. naslijedio njezin dugogodišnji plesni i životni partner –Jelko Jureša.

Izložbu u izložbi čini dvorana u kojoj je izloženo stotinjak orašara iz do sada, javnosti nepoznate privatne zbirke. O tom lajtmotivu baleta i objektu kolekcionarske strasti, njegovoj povijesti, ali i ulozi u baletu kolegica Koprčina napisala je u katalogu izložbe izuzetno informativan tekst.

Premda je podnaslov izložbe “najljepša božićna bajka” postav izložbe nije advenstski. Autor postava Saša Šekoranja zatomio je svoju zaigranost i svu svoju kreativnost upregao kao bi u prvi plan izvukao dragocjenu građu, a s druge strane prenio dio scenske čarolije Orašara. U dobro izbalansiranom ritmu izmjenjuje se arhivska građa i trodimenzionalni predmeti, a u svakoj drugoj prostoriji postava zaustavljen je jedan trenutak baletne čarolije. Zahvaljujući Šekoranjinim baletnim tableau vivant-ima razgled počinje iz prve scene badnje večeri, nastavlja se ulaskom u scenu plesa i bitke miševa, prolazi kroz zemlju slatkiša i završava u zemlji snijega uz valcer pahuljica. 

U pripremi izložbe i kataloga sudjelovali su : Mirna Sporiš i Mladen Mordej Vučković, konzultanti za temu baleta te odabir i obradu građe i kataloške jedinice, konzultant za glazbu Zlatko Madžar, stručni suradnici na postavu Žorž Draušnik i Dženisa Pecotić, koordinator izložbe Adriana Prlić, autor likovnog oblikovanja izložbenog postava Saša Šekoranja, a suradnik u oblikovanju scenografskih elemenata postava je Miljenko Sekulić. 

Autori su tekstova u katalogu izložbe : Arijana Koprčina, Zlatko Madžar, Mladen Mordej Vučković, Mirna Sporiš, Galina Pogodina i Martina Petranović. Autori oblikovanja vizualnog identiteta projekta i oblikovanja kataloga izložbe su Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, a izloške je fotografirao Srećko Budek.

Izložbu Orašar će se moći razgledati u Muzeju za umjetnost i obrt od 27. studenog 2016. do 26. veljače 2017. (Maja Kocijan)

Foto-galerija


 

4. Kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti – putokazi budućnosti

U organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Instituta za povijest umjetnosti od 24. do 26. studenog u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održan je 4. Kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti.

Kao krovna tema Kongresa odabran je pojam „institucije“ koji, prema riječima organizatora, “pruža dovoljno širok okvir za refleksiju o razvoju discipline u povijesnom vremenu, ali i za raspravu o sadašnjem razumijevanju njezinih disciplinarnih zadaća”. 

Pojam institucije postavljen je u uvodnom slovu u njegovome širem značenju organizacijskoga načela, pa je namjera bila zadanim naslovom obuhvatiti ne samo fizičke ustanove koje generiraju ili posreduju povijesnoumjetničko znanje, već i sve druge oblike djelovanja i forme mišljenja, koje disciplini povijesti umjetnosti daju pravno-običajni i metodološki legitimitet: dakle, od muzejskih i akademskih institucija u rasponu od galerije do časopisa, preko modela povijesnoumjetničke naracije u rasponu od monografije do sinteze, pa sve do osnovnih kategorija historizacije umjetničkih fenomena.

“Organizacijski odbor (Sanja Cvetnić, Irena Kraševac, Zvonko Maković, Milan Pelc, Martina Petrinović) ovoga, četvrtoga po redu kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, složio se da se nakon tri dana izlaganja i rasprava izostave lijepe, pomalo patetične riječi izrečene u nekom novome zaključku, ili pledoajeu, a da se pozornost usmjeri na činjenice”, kazao je u uvodnom izlaganju na otvaranju Kongresa dr. sc. Zvonko Maković, predsjednik DPUH-a. S namjerom da se ponovno ne izriču “dobro poznati zazivi „trebalo bi“ ili „mora se“ odlučeno je da se radije kaže što je učinjeno i na temelju toga možda dođe do mogućih putokaza za budućnost. 

“Osobno vjerujem”, kazao je kolega Maković “da je kudikamo djelotvornije, pa i moralnije, usredotočiti se na ono što smo svaki od nas učinili za boljitak naše struke, nego izricati sastavke pune općenitosti. Vidjeli smo kako su završavale velike rečenice zaključaka ranijih kongresa, rečenice bez stvarnoga pokrića izrečene za jednokratnu upotrebu, rečenice koje su u praksi tako malo obvezivale, čak i one koji su ih tako lijepo slagali i na plenarnoj sjednici još ljepše deklamirali”. Podsjetivši na Voltaireovu rečenicu:„Treba obrađivati svoj vrt“ predsjednik DPU prenio je okupljenima stav organizacijskog odbora “kako je bolje lišiti se obećanja i velikih, samo izgovorenih nada, a utjecati se činjenicama”.

U uvodnom izlaganju predsjednik Društva se osvrnuo na neke od mijena kroz koje u posljednje vrijeme prolaze “institucije” povijesti umjetnosti – od novih studija koji su nastali i koji se znatno razlikuju od onih tradicionalnijih, novih tehnologija, zahvaljujući kojima se znanja i utjecaji lako i brzo šire, povećanog broja znanstvenih i stručnih časopisa, kao i nakladničke djelatnost koja je neusporedivo veća nego ikada ranije pa sve do izložbi u muzejima i galerijama kojih je neusporedivo više nego što je bilo prije.

Dr. sc. Milan Pelc, ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti  govoreći o pojmu institucije u kulturi u širem značenju, ne samo o ustanovama, poput muzeja ili instituta za povijest umjetnosti, Društva likovnih umjetnika ili Konzervatorskog zavoda istakao je da je institucija najčešće nužno povezana s istaknutom osobom,  utemeljiteljem, pokretačem, promotorom, glavnim zastupnikom neke metode, pa je I sudbina nekih institucija bila vezana uz sudbinu njihovih utemeljitelja. 

Kolega Pelc je upozorio da na vrijednosnu profilaciju i društvenu afirmaciju institucija u presudnoj mjeri utječe politika, odnosno ideologija. “Institucije, bez obzira radi li se o osobama ili ustanovama, uvijek funkcioniraju u okrilju političke vlasti i njezine ideologije”. Tezu je potkrijepio povijesnim kao i recentnim primjerima – favoriziranjem muzeja revolucije u socijalističko doba, potom rasipanjem njihove građe nakon 1990. pa sve do uništavanja vrijednih spomenika  poput Bakićeva u Kamenskoj i na Petrovoj Gori zbog ideološkog sljepila ili nebrige. 

“Institucije u tim procesima najčešće  stoje vezanih ruku, ponekad sudjeluju, rijetko se opiru. Režimi prolaze, institucije se mijenjaju i transformiraju, znanost usvaja nove metode i približava se novim spoznajama. Što se tiče ideologije: mislim da je najbolje držati razumnu distancu, no ponekad se protiv nje treba i boriti” kazao je ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti. 

No, teško se boriti kad je medijski prostor vezan uz teme iz područja povijesti umjetnosti gotovo isčezao. Na kongresu je upozoreno, na postupno, ali i potpuno isčezavanje i gubljenje utjecaja kritike. Na panelu “Medijski život povijesti umjetnosti, institucija likovne kritike i zakoni intelektualnog tržišta” prilog Vinka Srhoja govorio je ne samo o isčezavanju likovne kritike već i o “pervertirano sljubljenom odnosu kričara i umjetnika” što vodi u “gubitak distinktivne moći povijesti umjetnosti”. 
Pedesetak izlaganja podijeljeno je tematski u nekoliko cjelina: “Muzeji, galerije i stvaranje kanona”, “Pisanje povijesti umjetnosti”, već spomenuti “Medijski život povijesti umjetnosti”, “Metodologija: od stilskog identiteta do društvenog znaka”, “Zaštita spomenika i konzervacija”, Povijest umjetnosti i društvena inicijativa” te “Povijest umjetnosti u obrazovnim sustavima”. Održan je i niz panela kao i predstavljanje novih izdanja.

Živimo u prevrtljivome vremenu u kojemu ništa nije pošteđeno mijena, razgradnje i preoblikovanja. Primarnu zadaću u tome složenom i nimalo jednostavnom procesu predsjednik DPUH vidi u upoznavanju novih alata i novih jezika kojima ćemo stvarati bogatiju i vitalniju struku sposobnu da prihvati izazove koji joj se svakodnevno nameću. (Maja Kocijan)

Programska knjižica sa svim sažecima može se prelistati na www.dpuh.hr (.pdf).


 

Pogled u budućnost – virtualna šetnja postavom Etnografskog muzeja

Etnografski muzej u Zagrebu, u četvrtak 24. studenog , prvi je u Hrvatskoj predstavio virtualnu šetnju svojim postavom realiziranu uz pomoć N3VR aplikacije i Google Cardboard naočala. 

Ideja virtualne stvarnosti vruća je tema već godinama u javnosti i medijima. Svi smo je u nekome obliku već vidjeli na filmskome platnu, a zahvaljujući filmovima Strange days i Matrix koncept virtualne stvarnosti postao je neizostavan dio pop-kulture. Da virtualna stvarnost više nije samo ideja, mašta ili neki uređaj koji smo vidjeli u nekom SF filmu iz 90-ih pokazali su nam Anamarija Pedišić i Tomislav Štefan iz tvrtke Novena, koju su hrvatskoj javnosti predstavili N3VR aplikaciju realiziranu u suradnji s muzejskim stručnjacima iz Etnografskog muzeja.

Virtualna šetnja kompjuterski je generirano okružje dostupno muzejskoj publici uz pomoć N3VR aplikacije za pametne telefone i tablete i Google Cardboard 3D naočala. Korisnici uz pomoć QR koda mogu skinuti sadržaj aplikacije iz App Store-a odnosno Google Play-a, a nakon instalacije pametni telefon se umeće u 3D naočale koje daju jedinstven doživljaj stalnog postava. Prednost ove aplikacije je da, nakon što je jednom instalirana na pametni telefon korisnika, nudi mogućnost nadogradnje drugim sadržajima poput novih izložbi. Svaka šetnja ima svoj uvodni ekran koji nudi mogućnost  odabira moda – ručnu navigaciju ili navigaciju uz pomoć hotspotova. Naočale imaju ugrađen žiroskopski senzor koji utječe na okretanje prostora, a korisnik se gledajući u hotspotove, odnosno strelice koje omogućuju navigaciju kroz šetnju, kreće kroz različite panorame postava ovisno o temi koju je izabrao u početnom izborniku.

„Virtualna stvarnost danas se ušuljala u sve segmente života i nema samo zabavnu komponentu već se koristi i u umjetnosti, dizajnu, edukaciji, turizmu i medicini. Laka dostupnost, mogućnost proizvodnje raznovrsnih sadržaja i široke prezentacijske mogućnosti čine ovu tehnologiju idealnom za predstavljanje kulturne i povijesne baštine. Sadržaj šetnje podijeljen je u 15 tema stručnog vođenja i nudi 80 virtualnih panorama po Etnografskom muzeju dajući jedinstven doživljaj stvarnog postava“, pojašnjava voditeljica projekta Anamarija Pedišić.

„Prvi u Hrvatskoj napravili smo virtualnu šetnju ulaskom u prostor, u virtualnu stvarnost koja će pomoći stvoriti bolji doživljaj. Ovaj proizvod može biti suvenir, poklon ili promidžbeni materijal i on nije zamjena za posjet muzeju već njegova nadogradnja. Tako posjetitelji muzeja nakon razgledavanja postava imaju mogućnosti doma sa svojom obitelji proći kroz dijelove postava koji ih najviše interesiraju i dobiti veću kvalitetu interpretacije od one koju nudi samo čitanje nekakvog sažetka ili teksta kataloga“, zaključuje Goranka Horjan, ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu. (Ivan Branimir Guberina)


 

"Muzeji za održivo društvo" u konkurenciji za nagradu Outward

Zahvaljujući izvrsnosti oblikovanja, MDC-ove plakate rađene povodom Međunarodnog dana muzeja danas nalazimo u različitim muzejskim zbirkama i brojnim svjetskim kolekcijama plakata, a upravo je prošlogodišnji plakat, rađen povodom Međunarodnog dana muzeja – Muzeji za održivo društvo, u jakoj konkurenciji komercijalnih naručitelja ušao i u uži izbor za nagradu OUTWARD 2016. 

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje za najbolji dizajn velikih plakata, a dodjela nagrada održala se u četvrtak 1. prosinca 2016. u Muzičkoj akademiji u Zagrebu. 

Muzeji za održivo društvo prvi je jumbo plakat tiskan povodom Međunarodnog dana muzeja, a na njegovoj realizaciji temeljio se i istoimeni promotivni spot emitiran na Hrvatskoj radioteleviziji povodom Međunarodnog dana muzeja 2015. godine. Na plakatu je otisnut tekst „Muzeji za održivo društvo“ u tipografiji Croatica (svako slovo ima crveni ili plavi kvadratić), a dizajn potpisuje poznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić.

Plakat se natjecao u kategoriji najboljeg billboarda u kojoj je pobjedu odnio Hrabri telefon agencije Señor. Dodjelu Outward 2016. nagrada organizirala je tvrtka vanjsko oglašavanje outdoor akzent, a reklamne agencije, dizajnerski studiji i tvrtke su prijavile ukupno 52 rada u četiri kategorije: billboard, city light, megaboard i kategorija iskoristivost medija.

Plakati Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC) rađeni povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja dobitnici su brojnih domaćih i međunarodnih nagrada:  Međunarodni dan muzeja, 18. 05. 2000.: Muzeji za miran i skladan život (dobitnik best of the best Red dot-a 2011., dobitnik Big Critique nagrade 2000.), Međunarodni dan muzeja, 18.05. 1994.:Iza muzejske scene (dobitnik Časne pohvale na 14. bienaleu industrijskega oblikovanja u Sloveniji) i Međunarodni dan muzeja, 18.05. 1991. (dobitnik UNESCO-ove nagrade Media Save Art 1991.). (MDC)