#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

ReOrg Zagreb – 27 stručnjaka, 10 dana, sređena čuvaonica

U organizaciji ICOMA, ICCROMA i Etnografskog muzeja u Zagrebu od 6. do 17. studenog u Zagrebu je održan prvi ReOrg u Hrvatskoj. Riječ je o seminaru/radionici u kojoj sudionici u praksi, na jednom konkretnom primjeru uče kako reorganizirati muzejsku čuvaonicu.

Voditelj radionice bio je Gaël de Guichen, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za očuvanje i zaštitu kulturne baštine i dugogodišnji pomoćnik Generalnog direktora ICCROM-a koji je početkom srpnja u MDC-u predavanjem pod nazivom „Preventivna konzervacija započinje u depoima“ najavio održavanje seminara u čuvaonicama zagrebačkog Etnografskog muzeja. U dogovoru s ravnateljicom Gorankom Horjan napravljen je plan da se urede dva prostora - podrumski i tavan.

Tijekom dva tjedna, točnije 10 radnih dana, 27 stručnjaka iz različitih baštinskih ustanova iz tri države (kustosi, preparatori, restauratori i konzervatori) zajedno s djelatnicima Etnografskog muzeja u Zagrebu uložili su 3000 radnih sati i reorganizirali smještaj 7470 predmeta u 24 prostorije muzejskih čuvaonica površine 633m².

Radionica je ostvarena uz pomoć Ministarstva kulture, ICOM, ICOM jugo-istočna Europa i njegovih nacionalnih komiteta ICOM Slovenija i HNK ICOM, ICCROM, Centralnog instituta za konzervaciju Beograd, grada Zagreba i HEP-a.

Rad je započeo formiranjem četiri raznorodna tima. Dva (plavi i zeleni) koji su dodijeljeni u tavanske čuvaonice (od milja nazvane HEAVEN) i dva tima (crveni i žuti) koji su trebali preurediti HELL (podrum). Svaki tim je dobio svojeg voditelja koji je bio ili sudionikom ranijih ReOrga ili su bili djelatnici Etnografskog muzeja involvirani od samog početka u radionicu.

ReOrg tj. uređenje muzejskih čuvaonica predstavlja prvi i osnovni korak u sustavnoj obradi zbirki. S obzirom da su depoi Etnografskog muzeja u Zagrebu bili prenatrpani građom koja je bila izmiješana između tavana i podruma i dodatno zatrpana muzeografskim pomagalima, a sama muzejska građa „slagana“ u nekoliko slojeva koji bi nerijetko završili velikom neprohodnom nakupinom predmeta, sasvim je razumljivo da kustosice same nisu mogle fizički doći do predmeta kako bi odradile mjerenja i fotografiranje za osnovnu inventarizaciju (i registraciju kao kulturnog dobra RH).

Nakon kreiranja timova bilo je nužno utvrditi zajedničke ciljeve i na koji način ćemo pristupiti čuvaonicama (niti jedan muzejski predmet ne smije stradati, niti jedna osoba u procesu ne smije se ozlijediti, posao treba biti odrađen u 10 radnih dana). Drugi korak je bio proučavanje i utvrđivanje trenutnog stanja u čuvaonicama. Na osnovu tih istraživanja napravili smo plan reorganizacije i predstavili ga kustosima i ravnateljici Muzeja kako bi zatražili njihovu suglasnost za realizaciju planiranog.

Na arhitektonskim planovima provjerili smo veličine prostorija, ucrtali sve utičnice, svjetla, razvodne kutije, hidranate, plinske i toplinske cijevi, postojeće police na kojima je smještena građa kao i građu koja se nalazila na podu depoa. Utvrdili smo koliko točno imamo kojih muzejskih predmeta, njihovu kategorizaciju prema zahtjevnosti premještanja kao i mjesta na kojima se nalaze. Odredili smo u dimenzijama i kvadratnim metrima gdje se može unutar depoa smjestiti police, rešetke ili kuke kako bi tehničko osoblje moglo iste kupiti ili napraviti.

Svi koraci planiranja su poslužili da se napravi detaljni plan na kojem se na jasan način kustosicama i ravnateljici predstavilo probleme zbirke i građe te način na koji će oni biti riješeni. Plan je prihvaćen i nakon toga se pristupilo nadasve zahtjevnom postupku reorganizacije čuvaonica.

Treća faza je bila petodnevno nošenje na relaciji podrum-tavan, izbacivanje svih muzeografskih pomagala, predmeta koji nisu imali inventarnu oznaku i smeća koje se u prostorima čuvaonica nakupilo tijekom pedesetak godina. Procjena je da smo u pet dana izbacili oko 16 kubika(!) nepotrebnog sadržaja koji je gušio ionako skučen prostor čuvaonica.

Oslobađanjem prostora započela je svojevrsna igra popularnog Tetrisa gdje smo veliku i prostorno zahtjevnu građu grupirali unutar prostora čuvaonice – tako su se na jednome mjestu našle škrinje, klupe, stolice, modeli kuća, ormari, veliki gospodarski predmeti…Cijelo vrijeme se odvijala „burza“ muzejskih predmeta jer smo, upoznavanjem sadržaja naših čuvaonica točno znali koji predmeti ne pripadaju nama već ih možemo prepustiti drugom timu „crvenima“, „plavima“ ili „zelenima“ i dodatno im zagorčati posao.

Građu koja je bila na podu (1740 muzejskih predmeta) smo smjestili na postojeće police ili na nove police/mreže/kuke i smještena po zbirkama unutar čuvaonica. Napravili smo novu lokalizaciju svih čuvaona (i vidljivo je označili za djelatnike) koju je dokumentaristica u Muzeju odmah upisala u bazu podataka (inventarnu knjigu). Tijekom cijelog procesa smo čistili prostorije i predmete obrisali od prašine te utvrdili točna mjesta gdje će se odlagati predmeti za čišćenje i kolica za prijevoz velikih predmeta. Predviđen je i opremljen prostor gdje kustos može u čuvaonici raditi na predmetima.

Radionica u Etnografskom muzeju stručnjacima koji su u ovom projektu sudjelovali dala je teorijsko i praktično znanje o reorganizaciji muzejskih čuvaonica koje mogu primijeniti u svojim i srodnim ustanovama, dok je kolegama iz Etnografskog muzeja stvorila uvjete za pristup, čuvanje i rad na građi.

Tijekom seminara svi smo osvijestili tvrdnju našeg voditelja Gaël de Guichen da preventivna konzervacija doista započinje u čuvaonicama te da problem prenatrpane čuvaonice nije sporadična pojava već stanje stvari koje se da uz minimalna financijska ulaganja i razrađen sustav kvalitetno i brzo riješiti. Na nama je sada da polaznici radionice uvjere svoje nadređene da je reorganizacija čuvaonica, uz dobru pripremu, itekako moguća, a Muzejski dokumentacijski centar će svaku reorganizaciju podržati i aktivno pomoći. (Iva Validžija)

 

Foto: Iva Validžija


 

EGMUS 2018 – MDC domaćin idućeg zasjedanja Europske grupe za muzejsku statistiku

Grupa EGMUS, koja predstavlja trideset zemalja unutar i izvan Europske unije, okuplja se već petnaestu godinu radi prikupljanja, analiza, usklađivanja, usavršavanja metodologije i objave podataka o muzejima, a ovogodišnji sastanak održan sredinom studenog u Institutu za muzejska istraživanja u Berlinu združio je 18 sudionika iz 10 zemalja – Češke, Estonije, Finske, Hrvatske, Latvije, Njemačke, Nizozemske, Poljske, Španjolske i Švedske. Pored članica grupe, sastanku su prisustvovale i dvije predstavnice EUROSTAT-a, te predstavnica ECCE, Europskog kulturnog centra za kreativnu ekonomiju iz Dortmunda.

Jedna od glavnih tema radnog sastanka bila je socijalni i ekonomski učinak muzeja i muzejima srodnih institucija, o čemu za hrvatske muzeje (osim pojedinačnih primjera) gotovo da i nemamo podataka, s obzirom da sustavno i cjelovito istraživanje na ovu temu nikada nije učinjeno. Koliko je socijalni učinak muzeja izazovno izravno izmjeriti raspravljalo se na okruglom stolu tijekom dva dana održavanja sastanka, a rasprava se održala i na temu mjerenja tzv. spillover effects (učinaka prelijevanja, op.a.) unutar okvira statističkih istraživanja.

U okviru sastanka predstavljen je trenutni napredak na izradi novog međunarodnog standarda „Key indicators for museums“ ISO/TC 46/SC 8/WG 11, te radni dokument upitnika o digitalnom muzeju na kojem na temelju već postojećih dokumenata EGMUS-a, Nizozemskog udruženja muzeja i ENUMERATE upitnika rade stručnjaci središnje grupe EGMUS-a.

Sudionike godišnjeg sastanka pozdravio je i direktor Udruženja njemačkih muzeja (Deutscher Museumsbund) i predsjednik NEMO-a (The Network of European Museum Organisations) David Vuillaume, naglasivši važnost EGMUS grupe za usklađivanje statističkih podataka o muzejima, te iskustva koja je implementirao u svoj rad tijekom predsjedavanja zajedničkim uredom Švicarskog udruženja muzeja.

Posljednje statističke podatke o muzejima u Hrvatskoj za 2016. godinu koje je Muzejski dokumentacijski centar priredio za EGMUS možete pronaći ovdje.

Pored mnogih stručnih koristi koje za usklađivanje i implementaciju novih kategorija podataka o hrvatskim muzejima donosi rad u grupi EGMUS, jedna od veselih vijesti jest da će domaćin sljedećeg sastanka EGMUS grupe 2018. godine biti Hrvatska - Muzejski dokumentacijski centar. (Tea Rihtar Jurić)


 

Hrvatsko etnološko društvo – Dragici Šuvak nagrada za životno djelo

Hrvatsko etnološko društvo (HED) od 2003. godine dodjeljuje godišnju nagradu i nagradu za životno djelo “Milovan Gavazzi” za iznimna ostvarenja u promicanju etnološke struke. Nagrada nosi ime po hrvatskom etnologu svjetskoga ugleda Milovanu Gavazziju. Ove godine nagrada za životno djelo dodijeljena je muzejskoj savjetnici Dragici Šuvak, za iznimna postignuća na području etnološke muzeologije te doprinos ugledu etnološke i kulturnoantropološke struke.

Dragica Šuvak rođ. Jordanić (1954.) završila je 1979. godine dvopredmetni studij engleskoga jezika i književnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1984. godine radi kao kustos, viši kustos, muzejski savjetnik i ravnateljica Zavičajnoga Muzeja u Slatini. S muzejskim radom započela je u Narodnom sveučilištu kao kustosica bez prikupljene muzejske građe, formiranih zbirki i bez objavljenih stručnih radova o muzejskoj građi. Započinje s osnivanjem zavičajnoga muzeja, koji je osnovan 1985. godine, te pune 22 godine djeluje „iza zavjese“ unutar ustanove Narodnoga sveučilišta, Centra za kulturu te Pučkoga otvorenog učilišta u zgradi gradskoga amaterskog kazališta.

Kao jedini kustos provodila je terenska istraživanja, prikupljala muzejsku građu za fundus muzeja i objavljivala kataloge o etnografskoj, ali i ukupnoj kulturnoj baštini slatinskoga kraja. Razvoj muzejske djelatnosti u Slatini dodatno su otežale ratne okolnosti jer je za vrijeme Domovinskoga rata zgrada u kojoj je smješten muzej uništena ratnim razaranjima. Muzej je ostao bez svojega prostora, a nekadašnji Mliječni restoran Doma pretvoren je u prostor za povremene izložbe gdje je Dragica Šuvak zajedno sa suradnicima održala 150 izložaba.

Po završetku Domovinskoga rata postaje ravnateljica Centra za kulturu i Pučkoga otvorenog učilišta. Kao ravnateljica uz razvijanje muzejske djelatnosti radi na razvoju kulture grada Slatine: knjižne, kinoprikazivačke, likovne-amaterske i obrazovne djelatnosti koje se na tim temeljima uspješno odvijaju i danas. Za vrijeme njezina mandata, nakon 25 godina djelovanja, Zavičajni muzej Slatina u kolovozu 2006. postaje samostalna ustanova, 2009. dobio je svoje prostorije u obnovljenoj zgradi „Starog kotara / stare školeˮ. Kao kustosica i u svom mandatu ravnateljice od Muzeja bez građe, stručne knjižnice, vlastitoga prostora, ustrojila je stručnu knjižnicu, za fundus slatinskoga muzeja prikupila 10 000 muzejskih predmeta koji su podijeljeni u 12 zbirki od čega je 6 zbirki dobilo status zaštićenoga kulturnog dobra. Među prvima je obradila i zaštitila kao kulturno dobro Etnografsku zbirku, Zbirku razglednica i Zbirku fotografija, dok su ostale zbirke obradili vježbenici pod njezinim mentorstvom.

Dragica Šuvak vodila je poslove oko obnove i restauriranja predmeta iz Etnografske zbirke (2009.) te je organizirala edukativne radionice, muzejske izložbe, snimila dokumentarne filmove, objavila kataloge u kojima je obradila muzejsku građu te etnološke teme narodnoga tekstilnog rukotvorstva, narodnih nošnja, tradicijskoga nakita, običaja, tradicijske arhitekture i stanovanja te ostale kulturno-povijesne teme (povijest školstva, povijest obrta i druge), paralelno predano radila je na uređivanju prostora i stalnoga postava Muzeja.

Nakon dugogodišnjega rada i zalaganja na razvoju muzejske djelatnosti napravila je muzeološku koncepciju stalnoga postava te izvaneuropske Zbirke Mirka Kelemena, koja je otvorena 2014., a financirana sredstvima Europske unije. Osim stalnoga postava Zbirke, sredstvima je uređena muzejska knjižnica i dio zajedničkih prostorija. Polazište za razvoj i formiranje muzeološke koncepcije stalnoga postava slatinskoga muzeja jest njegov smještaj u staroj školskoj zgradi. Muzeološku koncepciju Dragica Šuvak izradila je u koautorstvu s prof. dr. Žarkom Vujić, s Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Riječ je o suvremenom muzeološkom postavu koji sadrži i interaktivne digitalne izloške (dokumentarne filmove, touch screenove za pokazivanje digitaliziranih sadržaja), a pojedini dijelovi se mijenjaju i nadopunjavaju, a da nije narušena koncepcija cjelokupnoga postava. Postav je otvoren u Noći muzeja 23. siječnja 2015., a u lipnju te godine i izdvojeni postav Spomen-soba Domovinskoga rata.

Čitav dugogodišnji rad Dragice Šuvak na zaštiti i očuvanju kulturne baštine i razvoju muzejske djelatnosti slatinskoga kraja vidljiv je u ustanovljenju, razvoju i uređenju ustanove Zavičajnoga muzeja Slatina koji je danas jedan od prvih hrvatskih zavičajnih muzeja s uređenim prostorijama u skladu s muzejskim standardima te suvremenim interaktivnim stalnim postavom kao nezaobilaznim mjestom gdje se posjetitelji upoznaju s bogatom i raznolikom prirodnom i kulturnom baštinom slatinskoga kraja.

 

Foto: Maja Kocijan

Rad Dragice Šuvak prepoznale su kulturne ustanove i lokalna zajednica. Matica hrvatska u Zagrebu dodijelila joj je srebrnu povelju za rad na knjizi Povijesna i kulturna baština Voćina. Grad Slatina Dragicu Šuvak je odlikovao Zlatnom plaketom 2016. godine za dugogodišnji rad u području kulture i izniman doprinos promociji slatinske kulturne baštine te razvoju muzejske djelatnosti u Gradu Slatini.

Zavičajni muzej u Slatini zaslugom Dragice Šuvak postao je živo „mjesto sjećanja“ i okupljanja lokalne zajednice, posebice roditelja poginulih branitelja u Domovinskom ratu. Nemjerljiv je njezin doprinos i u organizaciji radionica i prenošenja znanja sa starijih na mlađe naraštaje iz spektra nematerijalne kulturne baštine. Iz sažete radne biografije Dragice Šuvak razvidno je da se radi o muzejskoj djelatnici koja je svojim radom, u muzeju zavičajnoga tipa, postigla visoke standarde u stručnom, znanstvenom i u muzeološkom radu, posebice u području etnologije i kulturne antropologije. Time je dala izniman doprinos vidljivosti etnološke i kulturnoantropološke struke na nacionalnoj razini. (Hrvatsko etnološko društvo)


 

Prijedlog Zakona o muzejima – Javna rasprava do 14. prosinca

Prema riječima ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek glavna je značajka prijedloga Zakona o muzejima, koji je ovih dana pušten u javnu raspravu, u tome što je značajno sažetiji od dosadašnjih propisa, odnosno, "sadrži samo ono bez čega se djelatnost ne bi mogla obavljati", a njegovi su ključni ciljevi jasno razdvojiti i precizno urediti djelatnost javnih muzeja te učiniti lakšim osnivanje manjih muzeja i zbirki, uključujući i uređenje pitanja muzeja vjerskih zajednica.

"Ideja je cijeli sustav učiniti liberalnijim, u cilju bolje prezentacije kulturne baštine", a posebno je važan element zakona rok koji sve muzeje obvezuje na inventarizaciju do konca 2020. godine.

Sustav matičnosti jasnije je postavljen i jasnije će ga Ministarstvo kulture financirati, kako bi se pomoglo da se cijeli sustav muzeja bolje razvija. Zakonom je određen odnos Upravnog vijeća, ravnatelja muzeja, djelovanja stručnog vijeća, odnosno, kako kažu u Ministarstvu kulture, predviđa se osnaživanje uloge ravnatelja u upravnom smislu riječi, te se vraća Upravno vijeće koje će zamijeniti dosadašnje muzejsko vijeće.

Kroz javnu raspravu trebala bi se razriješiti još neka otvorena pitanja, kao što je pitanje onoga što se evidentira i registrira kroz sustav, pitanje vlasništva, pitanje procjene vrijednosti. Za javnu raspravu ostavljeno je i pitanje kategorizacije muzeja u odnosu na zbirke, a očekuje se da će se kroz nju propitati i pitanje galerija, odnosno, ljudi koji u njima rade kustoski posao, a koji nemaju pravo na titulu kustosa ako nisu položili kustoski ispit, kojemu pak ne smiju pristupiti ako nisu zaposleni u muzeju.

"Kroz sve ove godine, sa svim adhoc izmjenama koje su kulturu uglavnom doticale horizontalno, izgubili smo fokus s merituma. Nadam se da ćemo jednim sustavim pristupom i dobrim postavljanjem svih kriterija u našim ključnim zakonima stvoriti jedan puno kvalitetniji sustav. To je jedan nevidljivi, veliki, rudarski posao da cijeli sustav koji je u pojedinim područjima, primjerice poreznom, jako iskoračio prema praksama koje postoje u Europskoj uniji i sustav kulture, koji je u mnogim svojim dijelovima ostao zarobljen čak i u vremenu prije 1990.-ih, da sve to malo posložimo", rekla je ministrica predstavljajući prijedlog Zakona. (Hina)

Javna rasprava za savjetovanje sa zainteresiranom javnošću traje do 14. prosinca, a možete je naći na stranici e-Savjetovanja.


 

Moderna galerija – usporedni životopis talijanskog i hrvatskog slikarstva

Foto: Goran Vranić

Izložba Na obalama Jadranskoga mora, Slikarstvo krajolika na prijelomu 19. i 20. st. koja govori o važnosti hrvatsko-talijanskih likovnih veza za razvoj plenerizma i hrvatskog pejzažnog slikarstva, otvorena je u četvrtak 16. studenoga 2017., u Modernoj galeriji u Zagrebu u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu.

Cilj izložbe, koju su osmislili ugledni talijanski povjesničar umjetnosti dr.sc. Giandomenico Romanelli i ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić, je lansirati modernu hrvatsku likovnu baštinu na europsku izložbenu scenu i upoznati međunarodnu publiku s hrvatskom dionicom plenerizma koja značajno korespondira s europskim slikarstvom na početku 20. stoljeća.

Koncept izložbe može se promatrati i kao usporedni životopis talijanskog i hrvatskog slikarstva u polustoljetnom rasponu s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Dok se na talijanskim akademijama podučavalo klasično slikarstvo određeno tradicionalnim motivima slikanima u ateljeima - povijesne, biblijske i uopće religijske teme, antički mitovi i portreti, u privatnim školama su njegovali plenerizam odnosno slikanje izravno u prirodi, čije su odlike prirodno svjetlo, sjene i živost boja. Zagrebačka publika dobila je tako priliku razgledati krajolike i vedute najcjenjenijih talijanskih umjetnika koji su bili u dubokoj vezi s tematikom pejzaža i koji su se nadahnjivali stvaralaštvom autora iz firentinske škole Macchiaiola kao što su primjerice Guido Cadorin, Giuglielmo Ciardi, Giovanni Fattori, Gennaro Favai, Ugo Flumiani, Pietro Fragiacomo i Telemaco Signorini.

Na izložbi su izložena i djela hrvatskih umjetnika koji su se tijekom svojih putovanja u Italiju susreli s protagonistima škole Macchiaiola i pod njihovim utjecajem stvarali pejzažno slikarstvo koje pokazuje odmak od kurikuluma kojeg su diktirale umjetničke akademije Beča, Münchena i Venecije – Vlahe Bukovaca, Mate Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ferde Kovačevića, Gabriela Jurkića i Marina Tartaglie. Riječ je o djelima većinom iz fundusa Moderne galerije te nekoliko radova iz muzejsko-galerijskih institucija u Hrvatskoj (Galerija umjetnina Split, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Galerija „Branislav Dešković“ Bol) i Bosni i Hercegovini (Umjetnička galerija BiH u Sarajevu, Galerija Gabriela Jurkića u Livnu, Franjevačka galerija Široki Brijeg).

Hrvatsko pejzažno slikarstvo u desetljećima između 19. i 20. st. imalo je svoje sretne, a za mnoge naše ljubitelje slikarstva i najsretnije godine. Izabrani radovi hrvatskih slikara, vjerujemo, najbolje pokazuju smjer kojim su krenuli, okrilje pod kojim su se razvijali te visoke domete koje su ostvarili u desetljećima između 19. i 20. stoljeća. Uključili smo i nekoliko – za temu izložbe – relevantnih protega s kraja 20-ih godina minulog nam stoljeća koji pokazuju rana postignuća mlađeg naraštaja hrvatskih slikara. Hrvatskoj publici, koja cijeni pejzažno slikarstvo i poklonik je njihova djela, i talijanskoj, koja će to, vjerujemo, postati, darujemo ovu izložbu na ogled i potvrđivanje da su moderni hrvatski pejzažisti u srednjoeuropskom sazviježđu umjetnika bili ne samo sinkrona zraka, nego i jedna od sjajnih zvijezda europskoga duha na likovnom obzoru modernoga doba, pojašnjava u predgovoru kataloga ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić.

Izložba ostaje otvorena do 21. siječnja 2018. godine, a tijekom 2018. trebala bi biti predstavljena i u Italiji. (I.G.)

 

Foto: Moderna galerija


 

Izložbe u Bernu i Bonnu – nasljeđe luđaka, bolesnika i nakaza

Više od dvije stotine djela tzv. „izopačene umjetnosti“ koju su nacisti zabranili i zaplijenili tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća izloženo je početkom mjeseca na izložbi “Degenerate Art, Confiscated and Sold” u Umjetničkom muzeju u Bernu (Kunstmuseum Bern).

Riječ je o izrazito vrijednim umjetničkim djelima za koja se dugo vremena smatralo da su uništena ili izgubljena u Drugom svjetskom ratu, a koje je Treći Reich smatrao inferiornom, izopačenom i nerazumljivom umjetnošću koja je narušavala tradicionalne realistične forme i motive i potkopavala nacionalsocijalistički ideal „žrtvovanja za zajedničko dobro.“ Izložbi je prethodio scenarij kakvog se ne bi posramili ni hollywoodski filmovi - Cornelius Gurlitt, sin bivšeg ravnatelja Muzeja kralja Alberta u Zwickauu i jednog od vodećih trgovaca umjetninama u Trećem Reichu Hildebranda Gurlitta, privukao je pozornost njemačkih vlasti nakon što je 2012. godine uhvaćen u prelasku njemačko-švicarske granice s koferom punim neprijavljenog novca. U zemlji koja je na krilima Kantova i Humboltova učenja još u 18. stoljeću formirala pojam pravne države – Rechtsstaat, utaju poreza shvaćaju prilično ozbiljno pa su tako porezni inspektori pretražili Gurlittove stanove u Münchenu i Salzburgu i otkrili kolekciju od čak 1.500 djela vrijednih više stotina milijuna eura koje su zaplijenile ili otuđile vlasti Trećeg Reicha. Iako je Gurlitt na početku odbijao predati slike, na kraju je promijenio stav te je odlučio surađivati s njemačkim vlastima pri utvrđivanju porijekla umjetnina. Pristao je i da se slike vrate pravim vlasnicima ako se ustanovi da su bile ukradene, a netom prije smrti oporukom je cijelu kolekciju ostavio Umjetničkom muzeju u Bernu.

Umjetnost luđaka, bolesnika i nakaza

Nakon što je u siječnju 1933. godine Adolf Hitler prisegnuo za novog njemačkog kancelara donesen je niz zakona kojima je poništen demokratski ustav Weimarske Republike i kojima su postavljeni temelji za oblikovanje različitih sfera privatnog i javnog života prema nacističkim idealima. Uslijedilo je osnivanje Reichskulturkammera, posebnog tijela zaduženog za kontrolu nad novinarstvom, filmom, teatrom, izdavaštvom, umjetnošću i muzejima, a spremnost na nasilje i destrukciju režim je ubrzo demonstrirao u svibnju 1933. godine paljenjem tisuća knjiga nepodobnih autora ispred Opernplatza u Berlinu. Bio je to samo uvod u 1937. godinu i žestoku kampanju protiv „izopačene umjetnosti“ kojom su se nacisti odlučili obračunati s djelima anti-ratnog predznaka, umjetnošću židovskih, socijalističkih i komunističkih autora kao i s novim umjetničkim formama koje se nisu uklapale u njihove ideale.

Iste godine otvorena je u Münchenu u Institutu za arheologiju izložba pod nazivom „Entartete Kunst“ na kojoj se našlo preko 650 „sramotnih“ skulptura, slika i grafika zaplijenjenih u njemačkim muzejima. Djela su izložena uz slabu rasvjetu, bez odgovarajućih okvira i postolja, a uz svaki eksponat nalazilo se i objašnjenje zašto je ono inferiorno i nepoželjno u svijetu umjetnosti i u suprotnosti s idealima reda, nacionalne čistoće i njemačkog duha koji se oslanja na snagu volje. Izložba je bila rekordno posjećena – više od dva milijuna Nijemaca došlo je u München vidjeti umjetnost „luđaka, bolesnika i nakaza“, a zahvaljujući velikom interesu izložba je još pune 3 godine putovala po gradovima Njemačke i Austrije. Koliko je ljudi od te brojke posjetitelja došlo po partijskom zadatku izrugivati radove Vasilija Kandinskog, Marca Chagalla ili Maxa Beckmanna, a koliko je među njima bilo skrivenih poštovatelja moderne umjetnosti koji su došli vidjeti djela za koja su znali da će biti izložena po posljednji put i danas je nepoznato, sigurno je samo jedno - velik dio izložaka zauvijek je uništen ili je postao nedostupan javnosti završivši u rukama stranih kolekcionara.

Bern i Bonn otvorili su mnoga neugodna pitanja

Izložba ovih dana otvorena u Bernu fokusirana je na „izopačene“ konstruktiviste, simboliste i ekspresioniste koje su nacisti zaplijenili njemačkim muzejima. Radovi Otta Dixa, Augusta Mackea, Paula Kleea, Emila Noldea i Ernsta Ludwiga Kirchnera samo su neki iz mnoštva djela iz Gurlittove kolekcije koja se nisu uklopila u Hitlerov malograđanski ukus „lijepe i razumljive“ umjetnosti, a koja su po prvi puta nakon više od 80 godina dostupna javnosti. Kustosi izložbe naglasak su stavili na pojašnjavanje političkih okolnosti koje su dovele do zabrane i uništavanja moderne umjetnost u Trećem Reichu, a posebna pozornost posvećena je sudbinama umjetnika koji su nakon montiranih sudskih procesa završili u nacističkim logorima.

 

Foto: © Kunstmuseum Bern

Paralelno s Bernom otvorena je druga izložba posvećena Gurlttovoj kolekciji pod nazivom “Nazi Art Theft and its Consequences” u Bundeskunsthalleu u Bonnu. Fokus druge izložbe je na djelima koja su nacisti opljačkali iz muzeja i galerija diljem okupirane Europe ili otuđili od Židova i svih onih koje je režim smatrao nepoželjnima. Publika tako ima priliku vidjeti djela Claudea Moneta, Maxa Beckmanna, Albrechta Duerera i Augustea Rodina, koja su vrlo vjerojatno bila namijenjena „Füherovom muzeju“ u Hitlerovom rodnom gradu Linzu u kojem su se trebale naći najvažnije umjetnine iz cijeloga svijeta, a pored izložaka nalaze se biografije ljudi od kojih su nacisti otuđili umjetnine.

 

Foto: © Kunst und Ausstellungshalle der Bundesrepublik Deutschland GmbH

Izložena djela u Bernu i Bonnu otvorila su mnoga neugodna pitanja. – Zašto je Hildebrand Gurlitt nakon rata rehabilitiran, prikazan kao žrtva nacističkog režima i izabran 1948. godine za ravnatelja Kunstvereina u Düsseldorfu? Drugo i možda još važnije pitanje glasi - Kako je moguće da je ovako značajna kolekcija oduzetih i opljačkanih umjetnina više od pola stoljeća svima prošla ispod radara i je li moguće da baš nitko nije primijetio da su se navedena djela bez obzira na problematično porijeklo godinama prodavala privatnim kolekcionarima?

Odgovore na ova pitanja vjerojatno nikada nećemo saznati, ali jedno je sigurno - sporna kolekcija izložena u Bernu i Bonnu ostat će podsjetnik na potresne sudbine njihovih autora i nekadašnjih vlasnika, ali i upozorenje što se može dogoditi kada se političari počnu pozivati na očuvanje tradicionalnih vrijednosti i borbu protiv izopačenog, nakaznog, provokantnog i društveno opasnog. (Ivan Guberina)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr