#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Bistra – skup „Uloga ekomuzeja u razvoju lokalnih zajednica“

U osvitu stupanja na snagu novog Zakona o muzejima, koji definira što je ekomuzej i koji su njegovi okviri, 12. i 13. listopada u Općini Bistra u Zagrebačkoj županiji održava se znanstveno-stručni multidisciplinarni skup Uloga ekomuzeja u razvoju lokalnih zajednica.

Kao relativno novi tip muzeja, pogotovo u našem društvu, ekomuzej kao pojam javlja se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u pisanjima Georgesa Henrija Rivièrea, a kao posljedica promjena u čovjekovu doživljaju odnosa s baštinom u kojoj živi. Ekomuzej proizlazi iz lokalnih poticaja i doprinosi očuvanju i razvoju lokalnog identiteta, kao i gospodarskomu, kulturnom i turističkom razvoju. Među ostalim obilježjima ekomuzeja G. H. Rivière posebno naglašava organsku povezanost sa zajednicom u kojoj djeluje i sudjelovanje te zajednice u njegovu konstituiranju i funkcioniranju.

Organizatori skupa, Hrvatska sekcija ECOVAST-a u suradnji s Udrugom Ekomuzej Bistra, upravo zbog problematike višestrukih značenja i uloga ekomuzeja žele njime privući razmišljanja i rasprave različitih znanstvenih disciplina, ali i svih zainteresiranih sudionika: stručnjaka i znanstvenika, ekomuzeja, jedinica lokalne samouprave i civilnog društva.

Sukladno međunarodno priznatim smjernicama svjetskih organizacija o muzejima kao institucijama u službi suvremenog društva i njegovog razvitka, Zakonom se temeljitije definira pojam muzeja i muzejske djelatnosti te uloga muzeja kao subjekta u središtu obavljanja muzejske djelatnosti.

Spominju i kako je važno raspraviti ulogu ekomuzeja u razvoju turizma i gospodarstva, s obzirom na izazove s kojima se susreću ruralna područja Hrvatske koju obilježavaju nepovoljni demografski i ekonomski trendovi. Također, u širem kontekstu sagledat će se uloga ekomuzeja kao mogućih važnih čimbenika u sustavnom pristupu revitalizaciji ruralnih hrvatskih područja.

Plenarno izlaganje održat će dr. sc. Tomislav Šola, doajen istraživanja koncepta ekomuzeja u Hrvatskoj, a svi drugi zainteresirani za izlaganja mogu poslati svoje sažetke izlaganja ili postera do 1. rujna 2018. U suradnji s Hrvatskom mrežom za ruralni razvoj (HMRR) na skupu će biti održana i panel-rasprava o važnosti kulture za identitet i razvoj ruralnih područja. U raspravi će sudjelovati ugledni domaći i međunarodni stručnjaci.

Teme skupa su odnos ekomuzeja i lokalne zajednice, uloga muzeja u gospodarskom razvoju ruralnih područja, izazovi osnivanja i vođenja ekomuzeja, primjeri dobre prakse ekomuzeja u Hrvatskoj i inozemstvu te identitet, baština i turizam u ruralnim područjima.

Stručni dio skupa s izlaganjima održat će se u petak, 12. listopada, a u subotu će biti organiziran stručni izlet za 50 sudionika na kojemu će se upoznati s iskustvima i utjecajem lokalnih muzeja na lokalne zajednice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Prijave za sudjelovanje i sažetak svi zainteresirani mogu poslati na e-adresu info@ecovast.hr, a sve dodatne pojedinosti možete saznati na mrežnim stranicama skupa. (Melita Nikolić)


 

HDLU – Život s kamerom Ivana Medara

Sredina prošlog stoljeća u sjećanjima ljudi i kolektivnoj memoriji oslikana je kao zlatno doba gospodarskog napretka i životnog standarda za kakvim se, i danas katkada, nostalgično pati. To razdoblje naše povijesti za Ivana Medara bilo je najplodonosnije.

Izložba Život s kamerom, otvorena 2. kolovoza, prikazuje zaboravljeni opus ovoga fotografskog umjetnika i kroničara socijalno-dokumentarističke fotografije, najaktivnijega upravo sredinom prošlog stoljeća. Izložba je postavljena u Domu hrvatske fotografije u Klubu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u kustostvu Fedora Vučemilovića. Ujedno predstavlja i nastavak istraživačkog koncepta izložbi nepoznatih ili zaboravljenih radova i autora koje ih vraćaju na umjetničku scenu.

Riječima Nenada Turkalja, Medarov pogled „kamere miluje viđeno, uranja u nj gotovo s nekom radošću nad viđenim i doživljenim“ i sve viđeno u njegovim fotografijama „egzistira svojom životnošću“. Tako ovaj umjetnik, koji odrasta u skromnim životnim uvjetima i samo na temelju svoje ljubavi i zalaganja, učlanjenjem u Fotoklub Zagreb 1939. godine, razvija svoje zanimanje za fotografiju u profesiju koja ga je pratila do kraja radnog vijeka, očekivano najradije bilježi svakodnevicu života prožetu industrijalizacijom i izgradnjom.

Središnje su teme njegova fotografskog istraživanja početak izgradnje i industrijalizacije u Jugoslaviji poslije oslobođenja, hidroelektrane i termoelektrane, škole, hoteli i plaže, autoceste, stambena izgradnja, suvremen način uzgoja plemenitih goveda, poljoprivreda i šumarstvo, prvi radnički savjeti i radničko samoupravljanje te proslave važnih godišnjica.

Medarov objektiv rado je bilježio i prizore iz predstava te portrete kazališnih umjetnika zagrebačkog HNK-a, zaustavljajući u vremenu njihov karakter i emociju. Turkalj Medarove portrete naziva kapitalnim umjetničkim prilogom dokumentiranju novije povijesti kulturnih zbivanja.

U pejzažima je tražio sklad forme. Tu se mogu istaknuti makedonske vizure, dubrovačke zidine i mediteranski pejzaži. Svojim fotografijama radnika pokazivao je da bogatstvo stvara čovjek, a ne politika i stroj. Prikaz ribara ili bilo kojeg portreta „koji otkriva sakriveno ispod površine viđenog, naslućuje slojevitost žive ljudske duše što proviruje kroz nabore kože ili sjaj oka“ svjedoči upravo tomu.

Njegova kamera samozatajno, ali nevjerojatno snažno ostavlja trag u beskraju, a u „opusu te kamere nenametljivo je prisutna duša umjetnika koji je u svom objektu uvijek osobno angažiran“.

Izložba ostaje otvorena do 26. kolovoza. (Melita Nikolić)

 

Foto: Staša Popadić


 

NEMO – detaljan vodič kroz najprestižnije europske muzejske nagrade

NEMO (Network of European Museum Organisations) je objavio besplatni online priručnik pod nazivom European Museum Awards – A guide to quality work in museums, koji donosi pregled najprestižnijih europskih muzejskih nagrada, detaljne upute o prijavama i korisne savjete bivših pobjednika pružajući dublji uvid u kriterije koji su danas priznati kao pokazatelji kvalitete rada muzeja.

Sve muzejske institucije, bez obzira na veličinu ili fokus, imaju jedan zajednički aspekt - moraju konstantno uspoređivati, propitivati i poboljšavati kvalitetu svog rada. NEMO novim priručnikom želi pružiti potporu muzejima koji novim pristupom zbirkama, radom s djecom i kreiranjem angažirajućih izložbi jačaju socijalnu koheziju, suzbijaju konflikte i izgrađuju demokratsko društvo te doprinose održivom razvoju lokalne zajednice.

Autori kroz deset poglavlja donose povijest, ciljeve i pregled kategorija u kojima se dodjeljuju nagrade za osam najznačajnijih europskih muzejskih nagradnih shema – nagrade Europske muzejske akademije, nagrade Europske unije za kulturnu baštinu, nagrade za Europski muzej godine (EMYA), Museums And Heritage Awards For Excellence, Museums in Short i Heritage in Motion natjecanja te Children in Museums i „Živa“ nagrade. Korisnici priručnika dobivaju uvid u prosječan broj aplikanata po godini, iznose kotizacija, rokove za prijavu te lokacije održavanja završnih ceremonija, a pojašnjeni su i kriteriji koje kandidati moraju zadovoljavati te procesi selekcije i načini odabira žirija.

Pregled započinje Children in Museums nagradom, zajedničkim projektom Europske muzejske akademije (EMA) i Hands On! međunarodnog udruženja djece u muzejima, koja je utemeljena s ciljem poticanja izvrsnosti i inovativnosti u izložbama i programima osmišljenim za djecu. Drugo poglavlje posvećeno je nagradama koje dodjeljuje Europska muzejska akademija (nagrade Luigi Micheletti i DASA) koje promoviraju koncept muzeja kao katalizatora socijalnih promjena odnosno nagrađuju kreativnost postava i kvalitetu edukativnih aktivnosti koje muzej nudi. Pregled završava „Živa“ nagradom koju dodjeljuje Forum slavenskih kultura, neprofitna zaklada nastala 2004. godine s ciljem očuvanja kulturnih vrijednosti i tradicija slavenskih zemalja, kojom se nagrađuju najuspješnije muzeološke prakse koje promoviraju kulturno nasljeđe slavenskih zemalja.

Posebno zanimljiv dio odnosi se na iskustva dosadašnjih sudionika i dobitnika nagrada – pored uvećane vidljivosti i medijske eksponiranosti, sudjelovanje u natjecanju vrijedno je iskustvo učenja koje omogućava objektivnu evaluaciju stečenih znanja i dosadašnjih praksi. Stvara se networking enviroment u kojem muzeji međusobno razmjenjuju znanja i iskustva s kolegama s cijelog kontinenta, prepoznaju i ističu se najbolje prakse te se vrijednost europske kulturne baštine uspješno prezentira širokom krugu publike.

Priručnik je dostupan za preuzimanje na mrežnim stranicama NEMO-a. (Ivan Guberina)


 

Nova izdanja – Krčka kulturna baština

Strategije razvoja kulturnoga turizma grade se na temelju istraživanja koja između ostaloga pokazuju kako je upoznavanje kulturnih znamenitosti i događanja osmi motiv dolaska turista u Hrvatsku. Isto tako, istraživanja pokazuju kako su u porastu putovanja motivirana upoznavanjem kulturne baštine koja se odnose na obilazak kulturno-povijesnih lokaliteta i aktivnosti kroz koje se upoznaje prošlost.

U priprema za posjet određenom mjestu/lokalitetu i planiranju svojih putovanja najveći broj turista koristi se Internetom. No, još uvijek je veliki broj ne samo turista već i ostalih ljubitelja kulturne baštine koji će svoje spoznaje i iskustvo upotpuniti i korištenjem klasične tiskane knjige.

Jedna takva nova knjiga posvećena kulturnoj baštini otoka Krka, zasigurno će mnoge motivirati da se otisnu na put trasom stare Lujzijanske ceste do Rijeke pa lukom mosta do najvećeg otoka u Republici Hrvatskoj – zelenog otoka Krka.

Tri štovatelja i vrsna poznavatelja krčke kulturne baštine – Anton Bozanić, Tomislav Galović i Igor Žic – sročili su monografiju „Krčka kulturna baština“, temeljenu na brojnim arhivskim izvorima, knjigama, istraživanjima i iskustvima, te suradnjom s dvadesetak baštinskih ustanova, a koju je objavila Glosa iz Rijeke 2018. godine.

Tekst bogato ilustrirane monografije strukturiran je u četiri kronološka poglavlja: „Stari vijek – Tragovi prapovijesnih kultura i Rimske civilizacije na otoku Krku“, „Kasna Antika i srednji vijek – Stoljeća stvaranja krčkoga kršćanskog identiteta“, „Novi vijek – Glagoljska je baština temelj krčke uljudbe“ i „Suvremeno doba – Sljednici tisućljetnoga kulturnog naslijeđa“. Svako poglavlje započinje kraćim uvodom, a zajedno obrađuju ukupno 144 tematskih jedinica.

Autori su nastojali napraviti izbor kulturnih spomenika materijalne baštine iz različitih područja kulturne povijesti - političke povijesti, crkve, arheologije, slikarstva, glagoljice, brevijara, misala, književnosti. Uz svima poznatu Bašćansku ploču, u monografiji su predstavljene i krčke prapovijesne utvrde, manja zakloništa u kojem su najvjerojatnije povremeno boravili homo sapiensi, na prijelazu iz 7. u 6. tisućljeće prije Krista; ostatci rimskog hrama iz 1. stoljeća prije Krista posvećenog Veneri; fragment rimske stele preminulih supružnika; „Mirinski češalj” izrađen od bjelokosti i ukrašen s obje strane reljefnim prikazima Kristovih čudâ; glagoljski grafitni natpisi među kojima se izdvaja onaj u samostanskoj crkvi u Glavotoku u kojem je neki duhoviti mladi klerik, ispod zapisa imena fra Brne Bajčića, dopisao zaziv provincijalu Reda da fra Brnu kazni s 300 udaraca; najstariji crtež hrvatskoga broda – srednjovjekovne nave s tri jarbola u vrbničkoj crkvi sv. Jurja; relikvijar sv. Uršule iz prve polovine 15. stoljeća u Sakralnom muzeju u Dobrinju; prva hrvatska i južnoslavenska glagoljska tiskana knjiga na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku “Misal po zakonu rimskog dvora” iz 1483. godine; viola Simon iz 1563. godine, poklon Krčanina Nikole Udina Algarottija (1791. – 1838.) gradu Krku; prvi hrvatski grb na pročelju crkve sv. Lucije u Jurandvoru; oltarne slike Celestina Medovića u crkvi Majka Božja Gorička u Batomlju; glagoljski lapidarij u atriju crkve i samostana sv. Marije Magdalene u Poratu iz 1990.g. izgrađen prema zamisli Branka Fučića, jednoga od značajnih kulturnih ličnosti porijeklom s otoka Krka…

Svaki je spomenik predstavljen kraćim tekstom, ilustracijama u boji te simbolima za mjesto nalaza i razdoblje nastanka.

Monografija je popraćena izborom iz literature te sažecima na hrvatskome, engleskome, njemačkome i talijanskom jeziku.

Prema riječima nakladnika, namijenjena svim stanovnicima otoka Krka, ali i znanstvenicima, studentima, gospodarstvenicima, te svima ostalima koji vole otok Krk i krčki kulturni identitet, a mi dodajemo – i svima onima koji će ga zasigurno zavoljeti. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

BOZANIĆ. Anton
Krčka kulturna baština / Anton Bozanić, Tomislav Galović, Igor Žic ; [fotografije Drago
Bonifačić et al.].- Rijeka : Glosa, 2018.- 218 str. : ilustr. u boji ; 29 cm

Bibliografija.- Summary.- Zusammenfassung.- Riassunto.
ISBN 978-953-6081-98-1
1. Žic, Igor
2. Galović, Tomislav


 

Dubrovnik – izložba posvećena „orkestru najmanjih“

Kako pjevaju mravi, koji kukac svira mašući krilima 600 puta u sekundi, a koji proizvodi zvuk svojim penisom otkriva izložba pod nazivom „Zvukovi kukaca – orkestar najmanjih“ koja je otvorena u srpnju u Prirodoslovnom muzeju u Dubrovniku.

Autori izložbe dr. sc. Iva Mihoci i Petar Crnčan iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja iz Zagreba izložbom su željeli pojasniti na koji način kukci međusobno komuniciraju, kojim strukturama proizvode zvuk i koje je njegovo značenje za opstanak svake pojedine vrste. Različite vrste kukaca žive jedni pored drugih u gustoj i bujnoj vegetaciji i ne mogu se međusobno vidjeti, tako da je proizvodnja specifičnih zvukova jedini način uz pomoć kojeg se pojedine vrste mogu prepoznati i pronaći.

U trideset entomoloških kutija izloženo je preko 1200 prepariranih jedinki kukaca iz fundusa Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu koji predstavljaju najreprezentativnije i najatraktivnije pjevače iz područja Hrvatske, ali i drugih dijelova svijeta - tropskih područja Afrike, Azije te Sjeverne i Južne Amerike. Uz pomoć najpoznatijeg bioakustičara na ovim prostorima Boštjana Perovšeka publici je omogućeno da u posebno zvučno oblikovanim prostorijama prati općenite zvukove prirode i zvukove zasebnih vrsta kukaca, od kojih su mnogi van čujnosti ljudskog uha na frekvencijama ispod 20 ili preko 2000 herca, a koji služe teritorijalnom ponašanju, reproduktivnoj komunikaciji i upozoravanju na prisutnost grabežljivaca.

Izloženi su i robotizirani modeli kukaca koje je izradio akademski kipar Denis Krašković uz pomoć robotičara Branimira Tadića, koji prikazuju strukture kojima svaki od njih proizvodi zvuk - mravi struganjem čeljusti, udaranjem glave o podlogu ili struganjem nogu o zadak, trenjem hrapavih površina dvaju prsnih kolutića jednim o drugi nastaje prepoznatljivi cvilež hrastove strizibube dok poljski šturak pjeva danju i noću trenjem nazubljenih rubova prednjih krila jednim o drugo. Zasigurno najbizarniji pjevač u „orkestru najmanjih“ je vodena stjenica, organizam od svega dva milimetra koji stvara najglasniji zvuk u svijetu kukaca jačine od stotinu decibela svirajući penisom, ne samo u doba razmnožavanja, nego i u ostalim životnim prilikama i neprilikama.

Pored robotiziranih modela poseban interes posjetitelja privukli su leptir mrtvačka glava koji kad je uznemiren cvili istiskivanjem zraka iz prednjeg crijeva kroz usta, zatim ratoborna bogomoljka, jedini pravi lovac među kukcima čije je uho podešeno na hvatanje ultrazvukova šišmiša te najiritantnija jedinka među kukcima - komarac, koji zvukove proizvodi brzim titranjem krila s preko 600 zamaha u sekundi.

Izložbu prati katalog i CD sa zvukom svih zvučnih prostora izložbe, a moguće ju je razgledati u Prirodoslovnom muzeju u Dubrovniku do 30. studenog 2018. godine. (I.G.)

 

Foto: Prirodoslovni muzej Dubrovnik


 

Banksyjeva stalna izložba u Amsterdamu – ulična umjetnost „u okvirima“

Banksy – ime za koje danas rijetko tko nije čuo. Nekima genij, nekima tek običan vandal, kao predvodnik ulične umjetnosti u 21. stoljeću, žustri protivnik establišmenta i oštri kritičar konzumerističkoga i kapitalističkog društva Banksy je sa svojom borbom za malog čovjeka svojevrsni moderni Robin Hood koji se ne ustručava reagirati na svijet oko sebe. Poznati i rašireni po cijelom svijetu, domišljati grafiti ovoga kontroverznog britanskog uličnog umjetnika satirični su komentari na političku sadašnjicu i društvenu nepravdu u obliku koji se lako može doživjeti i pratiti.

Banksyjevi angažirani motivi postali su popularniji od motiva slavnih predstavnika lijepe umjetnosti: mogu se pronaći na svim proizvodima, od maski za mobitele do podmetača i jastučnica, ljudi rade i tetovaže s njima, lokacije s grafitima uvrštavaju se na turističke karte, a pitanjem prestiža postalo je posjedovanje jednog od njegovih originala. Potražnja za njegovim radovima toliko je velika da ih se izrezuje s vanjskih zidova i za nekoliko stotina tisuća dolara prodaje na dražbama, a lokalne vlasti, koje inače imaju pune ruke posla s uklanjanjem grafita, sada ta ista djela štite pleksiglasom. Zanimanju javnosti zasigurno pridonosi i njegov (a možda njihov ili njezin) skriveni identitet koji stvara ozračje mističnosti. Sve što je javnosti nedokučivo dodatno privlači pozornost, a i sam je Banksy izjavio da je nevidljivost oblik supermoći.

Zbog svega toga nije ni iznenađujuća pojava ideje za prenošenjem Banksyjeve popularnosti u muzejske okvire. Prvi koji se dosjetio javno izložiti njegova djela te od njih oblikovati stalnu izložbu je Moco Museum u Amsterdamu. Punim imenom Modern Contemporary Museum, Moco se deklarira kao privatni muzej moderne i suvremene umjetnosti. Vlasnici su mu dugogodišnji trgovci umjetninama, supružnici Lionel i Kim Logchies, a otvoren je prije nešto manje od dvije i pol godine, u travnju 2016. Riječ je zapravo o izložbenom prostoru, s obzirom na to da Moco Museum nema svoju zbirku te nije zamišljen kao tradicionalni muzej s istraživačkim i obrazovnim radom. Smješten je na jednoj od najvažnijih turističkih lokacija, na Muzejskom trgu između Rijksmuseuma i Van Goghova muzeja, u monumentalnoj Vili Alsberg, staroj građanskoj kući iz 1904. godine i jednoj od prvih takvih privatnih kuća sagrađenih na tom trgu.

Od otvorenja u prostoru se održava „povremena“ izložba Banksyjevih radova pod nazivom Laugh Now, koja se stalno produžuje. Među 90-ak originalnih radova, koji su ili otkupljeni na raznim dražbama ili dobiveni od kolekcionara na posudbu, mogu se pronaći neka od njegovih najpoznatijih djela, nastala od 1998. do 2015. godine: Girl with a Balloon, Flower Thrower, Pulp Fiction, Laugh Now, Keep It Real, Love Rat, Bomb Hugger, Barcode, Kids on Guns, Kate Moss i dr. Središte izložbe je slika Beanfield, veličine 2,5 x 3,5 metara, nastala kao osvrt na policijsku brutalnost u engleskoj prošlosti. Banksyjev izrugujući humor u naglašavanju društvenih kontrasta odiše cijelim postavom: plemenski lovci napadaju kolica iz prodavaonice, djeca grle nuklearne bombe, policajci mirišu cvijeće, maskirani prosvjednik baca buket cvijeća umjesto ručne bombe, kupci na dražbi nameću se za sliku koja ih proziva glupanima. Postav više privlači svojim imenom nego što daje koherentan presjek Banksyjevih radova, no to je i razumljivo – izloženo je ono do čega se uspjelo doći.

Moco Museum naglašava da, iako su neka od uličnih djela dio postava, na izložbi ipak prevladavaju Banksyjevi „pravi radovi“, na platnu, drvu ili papiru, koji su namijenjeni zatvorenom prostoru i nisu dosad toliko javno izlagani. Istini za volju, takvih radova jest više, no njihov broj ne umanjuje činjenicu da se u postavu nalaze i oslikani komadi zidova, prometni znakovi, čunjevi, vrata, metalne ploče, kombi, pa i lažne novčanice s likom princeze Diane. Vrhunac ironije predstavljaju odrezani dijelovi zidova s grafitima koji su uokvireni i obješeni na zid unutar zatvorenoga izložbenog prostora. Istodobno, odlike raskošne obiteljske kuće s početka 20. stoljeća – dominantno stubište, mramorni kamini, vitraji, oslikani vijenci, štukatura, skučene prostorije i uski hodnici – jasno daju do znanja da kuća nije sagrađena s namjerom da bude izložbeni prostor, a zajedno s čistim zidovima još više naglašavaju nesklad s idejom ulične umjetnosti.

Koliko je poznato, Banksy nije autorizirao izložbu niti ima veze s njezinim postavljanjem. Umjetnik je više puta naglašavao da je uličnoj umjetnosti mjesto ondje gdje je i nastala, na ulicama, gdje joj ljudi mogu pristupiti bez prepreka. Proslavivši se stvarajući gerilsku umjetnost na zabranjenim mjestima, pa čak i podvaljujući svoje „izloške“ u muzeje, sada je od njegovih radova bez dopuštenja nastala stalna izložba. Djela namijenjena otvorenom prostoru istrgnuta su iz svojeg konteksta, s izvornih mjesta na kojima su imala najsnažniju poruku, te se, uokvirena i obješena na zidove, promatraju s baršunastih otomana, unutar četiri zida, uz naplatu ulaza za nešto u čemu se donedavno moglo besplatno uživati na ulici.

U 2017. godini Moco Museum posjetilo je više od 400 tisuća posjetitelja. Ulaznica za odrasle trenutačno je 13,5 eura, što je euro više od prošle godine, a za dodatnih 2,5 eura dobije se audiovodič. I dok su pozitivne strane izložbe prepoznavanje ulične umjetnosti kao vrijedne izlaganja, očuvanje djela koja bi inače bila uništena te jedinstvena prilika za proučavanje toliko Banksyjevih djela na jednome mjestu, istodobno pod utjecajem Banksyjeve rastuće popularnosti dolazi do izrabljivanja njegova imena za tuđu dobit, komercijalizacije ulične umjetnosti koja je po prirodi subverzivna te raspršivanja snažnih društvenih poruka koje ta umjetnost pokušava prenijeti. Najviše je to izraženo u suvenirnici koja nudi sve što se može zamisliti s Banksyjevim motivima: od sitnih magneta do ovjerenih kopija radova za 20 i više tisuća eura.

Sami vlasnici priznaju da je za njih u prvom redu riječ o poslu i zaradi. Muzej u imenu smišljeno su odabrali kako bi posjetitelji s ulice znali da unutra mogu gledati umjetnine ako plate ulaznicu. Budući da su unajmili skup prostor, a održavaju se isključivo iz svojih sredstava, ovise o privlačenju što više posjetitelja kako bi opstali, kao i o dobroj volji privatnih kolekcionara koji im ustupaju radove. Kolekcionari zauzvrat dobivaju potvrdu vrijednosti jer su njihova djela izložena i uvrštena u kataloge. Uhodani je to pogon od kojega koristi imaju samo veliki ulagači, koji ipak i dalje trebaju publiku da se divi njihovim skupocjenim umjetninama, kao što je i Banksy jednom naglasio: „Kada odete u umjetničku galeriju, samo ste turist koji gleda u vitrinu s trofejima nekolicine milijunaša.“

Banksyjev slučaj jasno pokazuje da ga je mudro iskoristio taj isti establišment kojega cijelo vrijeme izruguje te da njegova umjetnost sada neizbježno i nepovratno sudjeluje u onome protiv čega se nastoji boriti. Ulična umjetnost u svojoj biti prkosi ideji vlasništva, kao i dužem roku trajanja, no pitanje je koja je budućnost cijelog pokreta i je li ovakvo prisvajanje i izlaganje u okviru privatnih muzeja i galerija uistinu spašavanje tih djela od zaborava. Takvim masovnim iskorištavanjem pokret gubi na buntovništvu i autentičnosti svojeg izričaja, dok je uličnim umjetnicima u cijelom procesu oduzeto pravo glasa.

Ideja iza Banksyjeva postava bila je izložiti „lako dostupnu umjetnost“ za modernu, mlađu i međunarodnu publiku, koja će sa svojim ironičnim osvrtom na moderno konzumerističko društvo poslužiti kao nadahnuće i otvoriti oči posjetiteljima. Uvažavajući sve činjenice, reklo bi se da ironija nije tako jednosmjerna i lako se okrene na one koji misle da nisu njome obuhvaćeni. (Dunja Vranešević)

 

Foto: Denis Bučar


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr