#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

MUVI 07 – mnoštvo inovativnih projekata i osebujnih protagonista

Sedmo izdanje festivala muzejskog filma i multimedije MUVI: muzeji – video – film održat će se 6. i 7. prosinca 2018. godine u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Organizator manifestacije koja je tijekom proteklih dvanaest godina probudila interes muzealca, kreativne industrije, IT stručnjaka i studenata muzeologije je Muzejski dokumentacijski centar iz Zagreba, a cilj je popularizacija audio vizualnih i web projekata u muzejima i srodnim institucijama, istraživanje primjene filmskih i digitalnih sadržaja u muzejskoj zajednici te poticanje suradnje između kulturnih i kreativnih industrija.

Prikazivački dio MUVI 07 festivala donosi 23 filmska ostvarenja koja pokrivaju široki spektar muzejskih sadržaja i osebujnih protagonista. Program je podijeljen u šest sekcija: etnološke teme, predstavljamo: Etnografski muzej Zagreb, predstavljamo: Muzej Međimurja Čakovec, promotivni filmovi muzeja, sekcija s kratkim filmovima o izložbama, zaštiti, edukaciji i događanjima te zagrebačka premijera dokumentarno-igranog filma The Prehistoric Night of Venus and Mars.

Program otvaraju filmovi koji na vrlo različite načine promiču i valoriziraju etnološka istraživanja. Iz Muzeja Cetinjske krajine iz Sinja stižu dva kratka videa zabilježena suptilnom kamerom snimatelja Ante Gugića - Nijemo kolo i Peka, u kojima su predstavljena zaštićena kulturna dobra Republike Hrvatske: lončarstvo iz sela Potravlja koje je povezano s tisućljetnom tradicijom pripreme jela na otvorenom ognjištu te ples nijemo kolo koji je jedinstven po načinu izvođenja bez glazbene pratnje. Iz bloka etnoloških tema još se izdvajaju Betinski pir Muzeja betinske drvene brodogradnje snimljen 2015. godine uz veliku pomoć mještana Betine i mjesnog KUD-a radi tumačenja betinskih svadbenih običaja kao i film Etnografskog muzeja Istre Ravioli / Rafioli koji problematizira i tumači generacijske i rodne uloge te posebnosti izrade i prezentacije tog tradicijskog jela.

Pažnju plijene i dva dokumentarca nastala u produkciji Muzeja Međimurja Čakovec - Umijeće vađenja zlata: Zlatarenje u Međimurju i Umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju, koji govore o umijeću zlatarenja koje upisano na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, odnosno predstavljaju povijesti cimbala i njegovu ulogu u međimurskoj tradicijskoj glazbi od ranog 19. stoljeća sve do sredine 20. stoljeća kada ga potiskuje popularnija tamburica. Ljubitelje akcijskih scena, bogatih kostima i vještih konjičkih i mačevalačkih zahvata zaintrigirat će dokumentarni film Filmsko uprizorenje Legende o Picokima (making off) koji prati što se sve događalo na snimanju filma koji prikazuje bitku između branitelja grada Đurđevca i Turaka i donosi poznatu priču o đurđevačkom picoku koji je spasio grad od sigurne turske pobjede.

Drugi dan festivala održava se MUVI lab - blok u kojemu će autori raznih inovativnih multimedijskih projekata predstaviti dostignuća iz područja dizajna vizualnih komunikacija i primjene multimedije u produkciji baštinskih sadržaja. Bit će prezentirana virtualna izložba Hrvatskog povijesnog muzeja Sjećanje na 20. stoljeće – izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština koja je pobudila iznimno veliki interes korisnika za istraživanje dokumentarnog gradiva koje je do tada bilo čuvano u muzeju kao i interaktivna multimedijska aplikacija Muzeja grada Zagreba Odjeci zagrebačkih događanja u 20. Stoljeću koja posjetiteljima muzeja za svaki od 100 plakata koji su izloženi u stalnom postavu nudi kontekstualni kulturno-povijesni sadržaj.

Kolege iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu otkrit će kako su surađujući s IT stručnjacima kreirali hologramske prikaze i robote kukaca za dvije izložbe Zvukovi kukaca – orkestar najmanjih i Komarci – najsmrtonosnije životinje na Zemlji, a veliki interes pobudio je i mrežni projekt Umjetničke organizacije Paardoks nazvan Od5Do95, antropološka studija u kojoj 90 protagonistica govori o iskustvima koja su ih oblikovala u osobe kakve su danas, ženskoj obiteljskoj povijesti i međugeneracijskim razlikama.

Atraktivnih i inovativnih sadržaja sedmom izdanju MUVI-ja zasigurno neće nedostajati, a više detalja o filmovima i prezentacijama kao i raspored događanja možete pogledati na mrežnim stranicama manifestacije. (MDC)


 

Informatica Museologica 49 – Fotografska baština u muzejima

Godinu dana nakon što je u listopadu 2017. u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra održan simpozij naslovljen ‘Fotografska baština u muzejima’, u najnovijem broju časopisa Informatica Museologica 49/2018. na 248 stranica ilustriranih s 454 c/b fotografija donosimo priloge za koje se nadamo da će našim čitateljima biti ne samo zanimljivi pokušaj sagledavanja današnjeg stanja već i poticaj daljnjim istraživanjima koji bi sve te „skrivene“ fragmente naše fotografske baštine mogli učiniti još vidljivijima i dostupnijima svim korisnicima, od ljubitelja fotografije do znanstvenika i istraživača.

Od 42 održana izlaganja renomiranih muzejskih profesionalaca – kustosa, dokumentarista, arhivista, ali i samostalnih istraživača, privatnih kolekcionara, fotografa, pravnika – za objavu smo priredili 33 priloga. Unutar dvanaest tematskih blokova obuhvaćen je širok raspon tema, koje bi trebale pridonijeti istraživanju muzeološke uloge i mjestu fotografije u muzejima danas, upoznavanju nekih važnih zbirki fotografije u hrvatskim muzejima, propitivanju dokumentarističkih i kustoskih praksi te suočavanju s pitanjima skupljanja fotografija i strategijama digitalizacije fotografske baštine.

Intrigantne su činjenice na koje nailazimo u prilozima a koje govore o tome da se, na primjer ne zna način niti vrijeme kako su neke fotografije stigle u muzej pa se u inventarnoj knjizi može pročitati tek podatak da su zatečene u muzeju, ili da dugi niz godina nisu obrađivane jer se smatralo da se radi o neatraktivnoj građi ili da su neke važne fotografije nedavno stigle u muzej.

Iz priloga, o do sada stručnoj javnosti malo poznatim albumima austrougarskog hidrozrakoplovstva u fundusu Hrvatskoga pomorskog muzeja Split (otkriveni tek 2014.), saznat ćemo nešto više i o spoznaji da je stvaranje fotografije složen i višeslojan proces čiji kontekst nastanka nipošto ne bi trebao biti zanemaren. Upravo će nam kontekst pomoći da razumijemo činjenicu da nam ponekad fotografije iz obiteljskih albuma, kao na primjer onih iz albuma obitelji Normann i Bombelles, ne daju samo pogled u obiteljsku privatnost, niti pregled lokalnog značenja početaka fotografije u Iloku i Varaždinu, već postaju dio jedne srednjoeuropske, pa i šire priče. Susretat ćemo se i s fascinantnim podacima kao što su ovi, da fotografije članova barunske obitelji Prandau i grofovske obitelji Normann potječu iz 45 različitih fotografskih studija, deset država i trideset gradova, te da je do sada determinirano čak dvanaest svjetskih poznatih fotografa koji su ih snimali.

Brojne su fotografije često u prošlosti muzejima darivali pojedinci i grupe građana i to najčešće u vrijeme osnivanja muzeja, dok danas fotografije u muzeje stižu, osim putem donacija, otkupa, rjeđe terenskog istraživanja, ponekad i drastičnim primjerima spašavanja albuma sa smetlišta te online kupnjom. Bogata fotografska arhiva industrijskog kompleksa Brodogradilišta i tvornice dizel motora Uljanik (1990. darovana Povijesnom i pomorskom muzeju Istre) vjerojatno će nam biti najveći izvor podataka za sva buduća istraživanja, dok će se zahvaljujući otkupu 32 fotografije zagrebačkog fotografa Rudolfa Firšta s pogreba Stjepana Radića za Muzej grada Zagreba (tek 2014. godine) steći bolji uvid u događaj koji je imao za Hrvatsku iznimno veliku političku, društvenu i povijesnu važnost.

U prilozima vezanima uz izlagačke prakse i kustoska iskustva na izlaganju fotografija u stalnom postavu ili na povremenim izložbama postavljena su vrlo zanimljiva pitanja izlaganja originala, faksimila ili prezentacije digitalnih presnimki putem zaslona osjetljivih na dodir, ograničenjima kod izlaganja originalnih fotografija s obzirom na kontroliranu rasvjetu, temperaturu, relativnu vlagu u izložbenom prostoru, ali i o osjetljivosti/delikatnosti izlaganja prikazanog sadržaja. O svim tim pitanjima bi zacijelo bilo važno nastaviti razgovarati i dalje, i u budućnosti pronalaziti najbolja rješenja.

Kroz kustoske vizure saznat ćemo nešto više o industrijskoj fotografiji kao posebnom tipu dokumentarne fotografije koji ni do danas nije potpuno istražen, umjetničkoj fotografiji riječkih fotografa i njihovom autorskom izričaju, i tranzicijama muzejskih i dokumentacijskih zbirki Muzeja grada Zagreba uvjetovanim suvremenim potrebama. Različite dokumentarističke prakse ukazat će nam na probleme, pa čak i na važnost intuicije i dodatnih specijalističkih znanja kada su pitanju izazovi s kojima se susrećemo u digitalnom okruženju ili rješavanju autorskih prava i pravnog reguliranja korištenja fotografske baštine.

U ovome broju prisjetit ćemo se najranijih foto-dokumentarističkih snimaka Vladimira Tkalčića (spomenimo samo senzacionalne snimke Pokupske ekspedicije iz 1923.) i njegove važnosti za muzejsku, konzervatorsku i restauratorsku struku, inovativnog korištenja fotografije i radiografije (u to vrijeme posve novih tehnologija), i fotografijama fosilnih ostataka s Hušnjakova Dragutina Gorjanović-Krambergera koje je po prvi put objavio u bečkom časopisu 1901. godine. Po prvi se objavljuju i podaci vezani za život i djelovanje fotografa Svetozara Prodanovića koji je u razdoblju od 1924. do 1934. pratio postupak izrade brojnih Meštrovićevih djela, a čijih se gotovo 200 fotografija čuvaju u dokumentacijskoj zbirci - fototeci Atelijera Meštrović u Zagrebu, kao i priča o muzejskom fotografu Vladimiru Kostjuku i njegovoj plodnoj suradnji s Muzejom grada Koprivnice još od 1959. do danas.

Na kraju, ne možemo a da ne postavimo pitanje, hoćemo li u trenutku do sada najubrzanije nadolazeće tehničke mijene u fotografiji (digitalna fotografija) postojeću muzejsku fotografsku baštinu kao i onu koja će nam i dalje pristizati u muzeje, uspjeti sačuvati, sustavno dokumentirati, valorizirati i prezentirati javnosti?

Muzealci su ovim stručnim prilozima ukazali da unatoč savjesnom i odgovornom stručnom i znanstvenom radu još uvijek traže odgovore i da se rješenja na pitanja moraju pronaći čim prije, jer gotovo milijun fotografija koje je do sada sačuvano u 95 muzejskih zbirki to zaista i zaslužuju, baš kao i javnost koja bi s fotografskom baštinom trebala biti što je moguće više upoznata kroz izložbe, publikacije, potencijalne vodiče po fotografskim zbirkama, online baze, digitalne repozitorije, pa čak i kroz djelovanje i aktivnost, nekog u budućnosti novootvorenog, muzeja fotografije.

Pored ove opsežne teme broja u uobičajenim rubrikama Riječ je o…; Iz muzejske teorije i prakse; Iz dokumentacijskih fondova MDC; Pogledi, iskustva, događaji; Prikazi objavljeno je sedamnaest priloga vrlo različite tematike – npr. o doprinosu prof. dr.sc. Ranka Mladine budućem stalnom postavu Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU, istraživanjima problema atribucije u starijoj literaturi odabranih djela Piazettina kruga iz stalnog postava Strossmayerove galerije starih majstora, o iskustvima na ustrojavanju i sistematizaciji audioteke Muzeja za umjetnost i obrt ili metodama zaštite internetske umjetnosti. Prilozi u rubrici Pogledi događanja i iskustva sadržava ukazuje na činjenicu da se danas muzejski pedagozi bave vrlo aktualnim problemom povezivanja školskog kurikuluma, nastave likovnog odgoja i muzeja, i razvijanjima interdisciplinarnih programa, koji su ne samo prepoznali probleme iz područja socijalne inkuzije i rada s najranjivijim skupinama stanovništva npr. djeci s poremećajima iz spektra autizma ili osobama oboljelima od Alzheimerove bolesti i demencije - već žele aktivno sudjelovati i odgovorno reagirati u smjeru njihovih otklanjanja. (Lada Dražin Trbuljak)

Ako želite naručiti Informaticu Museologicu 49 po promotivnoj cijeni od 100 kn, molimo da nam faksom ili e-mailom na mtiric@mdc.hr dostavite ispunjenu narudžbenicu. Stariji brojevi mogu se besplatno prelistati na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak.


 
 

Foto: National Archives, www.archives.gov

Vašingtonska deklaracija – 20 godina poslije

Prije točno dvadeset godina, 3. prosinca 1998., donesena je Vašingtonska deklaracija o umjetninama konfisciranim u vrijeme nacizma, koju je Hrvatska s još 43 države i 13 nevladinih organizacija potpisala u Washingtonu, obvezavši se tražiti prave vlasnike nezakonito stečenih kulturnih dobara u muzejima i pronaći pravedno rješenje za žrtve. Dvadeset godina poslije pitanje statusa umjetnina koje su nacisti bespravno oduzeli židovskim vlasnicima još uvijek je jednako sporno, a o dosadašnjim naporima i sljedećim koracima u povodu godišnjice usvajanja u Berlinu je od 26. do 28. studenoga održana međunarodna konferencija.

Procjenjuje se da je do kraja Drugoga svjetskog rata više od šesto tisuća umjetnina nasilno otuđenih židovskim vlasnicima završilo u muzejima i privatnim zbirkama, a sto tisuća i dalje se smatra nestalima. Vašingtonska deklaracija, nastala u okviru konferencije o imovini iz vremena holokausta, koju su organizirali Državno tajništvo SAD-a i Memorijalni muzej holokausta, ponovno je otvorila temu pljačkanja i prisvajanja židovske imovine od 1933. do 1945. godine, pruživši osnovu za istraživanje podrijetla umjetnina u suvremenom kontekstu. Priznajući različite pravne sustave među državama, načelima ih se nastojalo potaknuti na razvijanje nacionalnih mehanizama i protokola za identifikaciju i povrat zaplijenjenih umjetnina koje nikada nisu bile vraćene, posebice onih u ustanovama u vlasništvu države, odnosno u muzejskim i galerijskim zbirkama te knjižnicama.

Kao i ostale države potpisnice, Hrvatska je preuzela obveze identifikacije takvih predmeta, otvaranja arhiva svim istraživačima, osiguravanja sredstava i osnivanja povjerenstva i drugih tijela kako bi se omogućilo istraživanje podrijetla i rješavanje pitanja vlasništva, kao i ulaganja svih napora u objavljivanje informacija o takvim predmetima kako bi se otkrili njihovi prijeratni vlasnici ili nasljednici. Osim toga, Deklaracijom je istaknuta potreba osnivanja središnjeg upisnika takvih umjetnina, kojim bi se prijeratne vlasnike i njihove nasljednike ohrabrilo da ih zatraže, uz postizanje pravednog rješenja u skladu sa svakim slučajem.

No, iako je od potpisivanja Deklaracije došlo do nekog pomaka, tek su pojedine države otad učinile određene napore za provedbu njezinih načela. Kao najveći nedostatak ističe joj se da nije pravno obvezujuća, odnosno smatra se tek smjernicama koje su otvorene tumačenju svake pojedine države, a usto ne obuhvaća djela koja su u posjedu privatnih kolekcionara ili ustanova. Samo pet država – Njemačka, Austrija, Nizozemska, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo – otad je osnovalo savjetodavna tijela za posredovanje u potraživanju povrata umjetnina. Austrija, koja zasad jedina ima zakon o restituciji, u dvadeset je godina vratila više od trideset tisuća predmeta, Njemačka više od 16 tisuća, a nizozemski su muzeji nedavno otkrili oko 170 djela upitne provenijencije. Često je riječ o pojedinačnim istraživačkim projektima u državama, kojima nedostaje sustavna koordinacija, a države i dalje uglavnom nastoje izbjeći tu temu i zadržati građu. Stuart Eizenstat, savjetnik Državnog tajništva SAD-a koji je predvodio stvaranje Vašingtonske deklaracije i otad pomaže pratiti usklađenost s načelima, navodi da su na drugom kraju niza Mađarska, Poljska, Španjolska, Rusija i Italija, koje su kao zemlje s najviše otuđenih djela poduzele najmanje napora kako bi ih vratile.

Upravo zbog brojnih zastoja u napretku s provedbom Deklaracije Njemački centar za izgubljenu kulturnu imovinu (njem. Deutsches Zentrum Kulturgutverluste), savezna organizacija zadužena od 2015. za istraživanje i rješavanje nezakonitog oduzimanja kulturnih dobara u Njemačkoj, organizirao je međunarodnu stručnu konferenciju 20 Years Washington Principles: Roadmap for the Future kako bi se preispitali dosadašnji pothvati, raspravili izazovi u provedbi i utvrdili sljedeći koraci. Poseban je naglasak u ispunjavanju tih zahtjeva stavljen na važnost istraživanja podrijetla u kulturi sjećanja i na načine na koje bi se ono moglo uklopiti u muzeje, u njihove izložbe i komunikaciju s posjetiteljima. Nije dovoljno samo identificirati ukradena djela i vratiti ih zakonitim vlasnicima, treba jasno i javno predstaviti njihovu povijest i put koji su prešli.

Istraživanje provenijencije stoga treba još više razvijati, profesionalizirati i promicati kao neizostavan dio muzejskog rada i doprinos u ispunjavanju obveza prema društvenoj odgovornosti. Istaknuto je da u tome važnu ulogu ima digitalizacija muzejske građe i dokumentacije, čije bi kataloge trebalo moći pretraživati na internetu, uključujući i podatke o građi koja se nalazi u čuvaonicama, što je još uvijek velik logistički izazov za muzeje. Sve to preduvjet je za bolju svjetsku mrežu istraživača i prenošenje sljedećim generacijama brige o trajnoj integraciji načela.

Budući da zakonodavne i birokratske prepreke često usporavaju cijeli proces traženja i povrata otuđenih kulturnih dobara njihovim vlasnicima, njemačka ministrica kulture Monika Grütters na konferenciji je najavila i uspostavu posebne podrške koja će pomoći u širenju informacija o njemačkim zbirkama na internetu i nasljednicima omogućiti da traže povrat od muzeja bez njihova pristanka, što prije nije bilo moguće. Također je istaknula da će odsad rezati sredstva muzejima u vlasništvu savezne države ako se ne budu pridržavali preporuka o restituciji.

Stanje u Hrvatskoj

Ni u Hrvatskoj se još uvijek nije gotovo ništa napravilo. Iako se u posljednje vrijeme sve više govori o provenijenciji, riječ je isključivo o naporima izdvojenih istraživača i ustanova, poput dr. sc. Antonije Mlikota, docentice s Odjela za povijest umjetnosti u Zadru, te Strossmayerove galerije starih majstora HAZU koja sudjeluje u međunarodnom projektu TransCultAA. Država nije razvila pravne mehanizme niti osnovala povjerenstvo koje bi se bavilo rješavanjem pitanja vlasništva, ne izdvajaju se sredstva za provedbu istraživanja podrijetla, a nema ni baze podataka takvih umjetnina. Jedini takav, međunarodni program stručne izobrazbe o istraživanju podrijetla umjetnina pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture održao je 2013. godine u Zagrebu ESLI (European Shoah Legacy Institute) u suorganizaciji Muzejskoga dokumentacijskog centra i Hrvatskoga državnog arhiva.

Godine 1996. bio je donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji se odnosi na razdoblje od 1945. do 1991. godine, a prava se priznaju tek prijašnjem vlasniku ili zakonskim nasljednicima prvoga nasljednog reda, koji na dan donošenja Zakona imaju hrvatsko državljanstvo. Zakonom su obuhvaćene i pokretnine koje se smatraju kulturnim dobrima, a sastavni su dio zbirki, muzeja, galerija i sličnih ustanova, te je za njih predviđeno da se daju prijašnjem vlasniku u vlasništvo, ali ne i u posjed.

Kako vrijeme prolazi, sve je manje onih koji su preživjeli holokaust i koji bi mogli ispričati svoju stranu priče. Transparentno djelovanje muzeja može se ispuniti samo njihovom spremnošću na suradnju i poštovanjem žrtava čije su dragocjene uspomene završile u njihovim zbirkama. U slučaju povrata jedna od mogućnosti može biti i dogovor s nasljednicima o trajnoj posudbi predmeta ili otkupu. Najmanje što bi muzeji trebali učiniti jest omogućiti pritom predmetima da govore umjesto žrtava te cijelu povijest djela uključiti u svoje postave, primjerice na legendama, u audiovodičima, mrežnim katalozima ili tematskim izložbama. Podrijetlo predmetu daje glas, a posjetitelju kontekst po kojemu će ga zapamtiti. (Dunja Vranešević)


 

Kabinet grafike HAZU – otvorena izložba "Zagrebačka serigrafija“

U zagrebačkom Kabinetu grafike HAZU otvorena je izložba grafika dvanaestorice umjetnika koji su u realizaciji svojih umjetničkih zamisli primjenjivali medij propusnoga tiska i novi formalni jezik – od geometrijske apstrakcije, neokonstruktivizma, optičke umjetnosti do apstrakcije obojenog polja pravilnih ili organskih formi oštrih rubova. Izložba "Zagrebačka serigrafija" prezentira ovu iznimno važnu pojavu šezdesetih i sedamdesetih godina u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i osvjetljava zapostavljeno poglavlje grafičke umjetnosti koje se razvijalo i oblikovalo u specifičnom kulturnom okruženju tada kozmopolitskoga grada.

Ivan Picelj, Juraj Dobrović, Miroslav Šutej, Aleksandar Srnec, Eugen Feller, Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Ante Kuduz, Julije Knifer, Vjenceslav Richter, Đuro Seder, Dean Jokanović Toumin, formirali su relativno homogenu skupinu umjetnika. Iako djelujući individualno, bez programaskoga koncepta, te svaki ponaosob istražujući potencijale serigrafije, oni idu u korak s europskim trendovima i suvremenim umjetničkim pojavama. Značajan poticaj za eksperimentiranje i realizacije u tome mediju bila je sitotiskarska radionica – Atelijer Brane Horvata koji je kontinuirano omogućavao visoku kvalitetu tiska. Osim za domaće autore, radio je i za talijansku Galeriju Del Deposito grafičke listove Lucia Fontane, Victora Vasarelyja, Maxa Billa, Getulia Alviania i brojnih drugih istaknutih umjetnika.

Važan doprinos ovoj pojavi je i poticajna atmosfera intelektualne elite. Zagreb je organizacijski centar Novih tendencija (1961.-1973.) umjetničkog pokreta europskih raspona u kojem su se konsolidirali kreativni potencijali (umjetnici) te kooperativna i motivirajuća likovna kritika (Vera Horvat - Pintarić, Matko Meštrović, Mića Bašičević, Božo Bek, Boris Kelemen, Radoslav Putar…). U kontekstu visoko valoriziranih pratećih programa produciraju se i organiziraju respektabilne međunarodne izložbe kao Međunarodni muzički bijenale, Zagrebačka škola crtanoga filma, Teatar ITD i drugi. U tom periodu bujanja internacionalnih sadržaja najviše umjetničke razine i kvalitete serigrafija je kao lako dostupan multioriginal, postala neizostavno sredstvo divulgacije avangardnih umjetničkih pojava. U skladu s programskim konceptom Novih tendencija ona je poželjna likovna vrsta i kvalitativna dopuna novim sadržajima. Na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike koju od 1960. organizira Kabinet grafike, serigrafija je izborila legitimitet i ravnopravni status već 1964. godine. A nakon što je međunarodni žiri, u kojem je sudjelovala tada već vrlo utjecajna likovna kritičarka Vera Horvat - Pintarić dodijelio Veliku premiju Victoru Vasarelyju na 6. međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani i ta je tradicionalno koncipirana manifestacija, širom otvorila vrata autorima koji rabe medij serigrafije.

Samo dvije godine poslije, u siječnju 1968., mladi likovni kritičar Jerko Denegri, organizirao je izložbu (Juraj Dobrović, Eugen Feller, Mladen Galić, Ante Kuduz, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Miroslav Šutej) u Salonu MSU u Beogradu, na kojoj je istaknuo tezu o postojanju Zagrebačke serigrafije.

Prateći kronologiju nastanka odabranih grafika od 1957. do 1974. godine, obuhvatili smo dominantnu liniju i predstavili tipologijski raspon Zagrebačke serigrafije te njena dva, bitno različita pola. S jedne strane su sistemski konstruktivni i optički principi Ivana Picelja, Aleksandra Srneca i Jurja Dobrovića, dok je s druge strane mobilna koloristička fantastika Miroslava Šuteja i srodnog mu Ante Kuduza. Između spomenutih susrećemo geometrijski minimalizam Julija Knifera, Eugena Fellera, Deana Jokanovića Toumina, apstrakciju obojenog polja oštrih rubova Mladena Galića, Ljerke Šibenik i Đure Sedera te sistemsku grafiku Vjenceslava Richtera.

Izložba se može razgledati u Kabinetu grafike HAZU do 20. prosinca 2018. (mr.sc. Slavica Marković, autorica izložbe i likovnoga postava)

 

 
 

Foto: Proglašenje Kraljevine SHS, Ivan Tisov, ulje na platnu, 1926.

Muzej Jugoslavije – izložbom obilježeno 100 godina od formiranja Kraljevine SHS

Muzej Jugoslavije u Beogradu otvorio je u subotu izložbu “Dan vredan veka” kojom obilježava 100 godina od formiranja prve jugoslavenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Autorski tim koji čine Radovan Cukić, Veselinka Kastratović Ristić i Marija Vasiljević iz Muzeja Jugoslavije te povjesničar dr.sc. Zoran Bajin iz Sveučilišne biblioteke “Svetozar Marković” odlučio je da izložba počinje 1904. godinom kada se intenziviraju veze između intelektualaca, umjetnika i kulturne elite južnoslavenskih naroda, a završava s 1921. godinom kada nova Kraljevina dobiva Vidovdanski ustav.

Mnoštvo arhivskih dokumenata, plakata, fotografija, umjetničkih slika, skulptura, osobnih predmeta, odlikovanja i oružja podijeljeno je u pet cjelina. Prva pod nazivom “Arheologija Jugoslavije” pokazuje razvoj jugoslavenske ideje u 19. stoljeću i nastavlja se na 1904. godinu kada se u Beogradu uz krunidbu kralja Petra I. Karađorđevića i proslavu 100 godina od Prvog srpskog ustanka organizira više kulturnih manifestacija s jugoslavenskim predznakom, a druga “Formiranje jugoslovenskog kulturnog prostora”prati intenziviranje veza između kulturne i intelektualne elite južnoslavenskih naroda.

Treća cjelina “Borba za ujedinjenje” obuhvaća period Prvog svjetskog rata i prati djelovanje ratne Vlade Srbije, politički program Jugoslavenskog odbora kao političkog tijela imigranata iz Austrougarske te odnos velikih sila prema jugoslavenskom pitanju, dok četvrta cjelina“Dani velikih odluka” obuhvaća period od proboja Solunskog fronta 15. rujna pa do proglašenja ujedinjena 1. prosinca 1918. godine.

Važno je napomenuti da autori izložbe u posljednjoj cjelini “Utemeljenje” naglašavaju kako su se vizije stvaranja jugoslavenske države razlikovale od jedne do druge interesne grupe i mijenjale kroz različite periode. Autori također ukazuju na činjenicu da su već u vrijeme nastupa na Mirovnoj konferenciji u Parizu, na kojoj se Kraljevina borila za svoje granice i međunarodno priznanje, na površinu isplivali politički sukobi i suprotnosti koje će polako slabiti državu i obilježiti je do kraja njenog postojanja početkom Drugog svjetskog rata.

Među 20 ustanova koje su potpomognule realizaciju izložbe, uglavnom kroz pozajmicu predmeta i dokumenata, našla su se i dva hrvatska muzeja - zagrebački Muzej za umjetnost i obrt i Hrvatski povijesni muzej te Hrvatski državni arhiv. Tako su uz bok najznačajnijoj srpskoj slikarici s kraja 19. i početka 20. stoljeća Nadeždi Petrović izloženi radovi Ivana Meštrovića, a publika ima priliku razgledati i memorijalne predmete posvećene očevima jugoslavenske ideje – biskupu Strossmayeru, Franji Račkom, Vuku Karadžiću i Dositeju Obradoviću te pečat Jugoslavenskog odbora posuđen iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Izložba se može razgledati u Palači Srbija u Beogradu do 28.travnja 2019. (I.G.)


 

The Museum+Heritage Award – nagrada koja vrednuje strast

Godišnja dodjela nagrada Museum+Heritage Award za projekte koji su se odvijali tijekom 2018. godine održat će se u prvoj polovici 2019. godine. Natječaj je prilično sveobuhvatan jer daje mogućnost kandidiranja velikim muzejima i poznatim kulturnim objektima, novootvorenim muzejima ili novopostavljenim izložbama i stalnim postavima, malim ustanovama i volonterskim projektima na kojima je radio manji broj ili samo jedna osoba.

Postoji ukupno četrnaest kategorija i premda je jedan od kriterija da se projekt trebao odvijati na području Velike Britanije, postoje i dvije kategorije za Međunarodnu nagradu za koju se mogu prijaviti i kandidati ostalih država diljem svijeta. Te se kategorije odnose na projekte muzeja, galerija, baštinskih atrakcija i kulturnih organizacija na koje je utrošeno manje od milijun funti i na one čiji su troškovi premašili taj iznos. Upravo je te dvije kategorije važno istaknuti jer se u njima možda pronađu i hrvatske baštinske institucije.

Prijave trebaju sadržavati ispunjen prijavni obrazac, fotografije, a po mogućnosti i video materijal te ostale materijale koji bi mogli dodatno demonstrirati projekt i pridonijeti njegovom izboru za nagradu. Uz to, možda i kao najvažniji dio, prijave trebaju sadržavati pismo s opisom projekta po zadanim točkama maksimalnog opsega do dvije stranice teksta. Sudeći prema točkama, ocjenjivat će se, između ostalog, cilj projekta, kreativnost i originalnost. Kod projekata kod kojih je to primjenjivo, uzet će se u obzir i uvijek aktualno pitanje u muzejskoj struci – porast broja posjetitelja, koje će trebati potkrijepiti točnim podacima.

Rok za prijave je do 1. veljače 2019. Upute za prijavu i detalje možete vidjeti na službenoj mrežnoj stranici. Kandidatura za većinu kategorija naplaćuje se 100 funti, a treba biti uplaćena najkasnije do 1. ožujka 2019. Uži izbor kandidata bit će objavljen krajem ožujka, a pobjednici će se proglasiti na svečanoj ceremoniji 15. svibnja 2019. u Londonu.

Ocjenjivačka komisija sastoji se od sedam osoba koje su istaknute kao promicatelji kulture i turizma u Velikoj Britaniji. Prema riječima predsjednice komisije Diane Lees, ravnateljice londonskog Imperijalnog ratnog muzeja, važno je da kandidati u prijavama dobro opišu projekt i da navedu što su postigli njime, a ono na što se prilikom ocjenjivanja stavlja poseban naglasak jest iskazana strast u onome što radi. (Zrinka Marković)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr