biografija
Ivo Maroević rođen je 1937. u Starome Gradu na otoku Hvaru. Diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvo radno mjesto dobio je u Osnovnoj školi u Grubišinom Polju, zatim je radio u Osnovnoj školi Adamec, pa u Narodnom parku u Maksimiru, u Gradskome muzeju u Sisku, Hrvatskom restauratorskom zavodu i, naposljetku, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio redoviti profesor muzeologije na Katedri za muzeologiju.
Obavljao je mnoge poslove i bio je nastavnik engleskog jezika i likovne kulture, konzervator, ravnatelj, voditelj dokumentacije, sveučilišni profesor te prodekan Filozofskog fakulteta.
Osim znanstvenih radova svoje tekstove objavljivao je i u stručnim časopisima, dnevnom tisku i tjednicima, a tekstovi su mu pretežito bili vezani za dnevna zbivanja u vezi s njegovom strukom; muzeologijom, istraživanjem povijesnog i suvremenog urbanizma i arhitekture, konzervatorstvom, restauracijom.
Doktorirao je 1971. s temom Sisak, grad i graditeljstvo. Godine 1969. objavljuje knjigu Sadašnjost baštine, 1986., Zagreb njim samim, 1999. Antologiju zagebačke arhitekture, 2000. Kroniku zagrebačke arhitekture 1981.-2002. Godine 1993. obavio je i knjigu Uvod u muzeologiju.
Za svoj rad dobio je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu "Božidar Adžija", priznanje Saveza konzervatora Jugoslavije, Čikin križ, Nagradu grada Zagreba, Nagradu Matice hrvatske za knjigu Rat i baština na tlu Hrvatske i Nagradu Hrvatskog muzejskog društva za životno djelo "Pavao Ritter Vitezović."
Umro je u Zagrebu 20. siječnja 2007. godine u 70. godini.
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 13. studenoga 2002. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
O autoru su pisali
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Ja bih teško rekao da je komunikacija važnija od čuvanja ili da je čuvanje važnije od prikupljanja, razumijete me. Ja bih rekao da one sve imaju istu težinu, jedino što javnost, društvo, najviše prepoznaju onu komunikacijsku jer se kroz to muzej, de facto, predstavlja. Međutim, sve te tri stvari po mojem sudu, u Hrvatskoj ne štimaju previše dobro, jer nam fali, ja to danas sasvim odgovorno mogu reći, fali jedna razina teoretskog znanja. Ta razina teoretskog znanja koja nije povijest umjetnosti, koja nije arheologija, koja nije ono s čime se muzealac, kustos bavi kada istražuje predmet. Ta razina prepoznavanja stvari da vi u jednoj stvari prepoznate i sliku ali istovremeno i uporabni predmet, a istovremeno i predmet koji je u vezi s nekom ličnošću, a istovremeno i predmet koji je tehnologija, da prepoznamo više mogućih značenja, a ne da smo previše fokusirali samo na ono što nam temeljna znanstvena disciplina ukazuje.
|
