biografija
Viktorija Durbešić rođena je u Zagrebu 1933. godine. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet, grupu etnologija, diplomirala je u Zagrebu. Obitelj Durbešić - Grobnički pripada starom hrvatskom plemstvu, a nadimak Grobnički dobili su zato što posjedovali imanja na Grobničkom polju kod Rijeke.
Njezino prvo radno mjesto bilo je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu (1961.-1980.), gdje je priredila nekoliko zapaženih izložaba kao što su:" El Shatt", 1966., "Revolucionarni Zagreb", 1975., "Oslobođenje Zagreba", "Tito, Partija, Revolucija", 1977.
Tema njezina magistarskog rada bila je Propaganda kulturno-povijesne baštine koja se čuva u muzejsko-galerijskim ustanovama, a magistrirala je 1976. Bila je članica Muzejskog savjeta Hrvatske, Komisije za restauraciju i konzervaciju spomenika kulture Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti, član uredništva Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Republičke komisije za određivanje stručnih zvanja i dr.
Posljednje radno mjesto joj je bilo u Hrvatskome školskom muzeju u Zagrebu, gdje je neko vrijeme obavljala poslove ravnateljice. Autorica je brojnih tekstova i sudionica predavanja na kongresima i savjetovanjima muzealaca. Bila je prva muzealka u Hrvatskoj koja se bavila pitanjima muzejske pedagogije i odnosima s javnošću.
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 18. travnja 2005. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Maja (Šercer) i ja smo smo bile u Muzejskom društvu grada, ona je neko vijeme bila predsjednica, a ja tajnica. Mi smo išle na Velesajam moliti da nam daju neka sredstva, da napravimo jedan deplijan s programom izložbi, za godinu dana mislim, ili za šest mjeseci, ne sjećam se više. Neka minimalna sredstva su nam odobrili. Onda smo nas dvije nazivale muzeje i molile da nam daju naslove izložbi i od kada do kada su otvoreni, kad se mogu posjetiti. Od 28 zagrebačkih muzeja, možda jedno pet su nam poslali, ovi drugi nisu ni poslali, nisu uopće reagirali. Onda smo nas dvije, svaka u drugi muzej, išle moliti direktore da nam daju taj program da možemo to napraviti. To je bilo na jednom bijelom papiru s plavim slovima, kao tobože zagrebački programi.
|
