biografija
Željka Čorak rođena je 1943. u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju te diplomirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. Podjednako zanimanje gajila je za književnost, filozofiju i povijest umjetnosti. Vrlo je rano počela objavljivati likovne i književne kritike. Neko je vrijeme bila slobodna umjetnica, kasnije urednica u časopisima Telegram, Život umjetnosti i Arhitektura.
Na književno-kritičkom području afirmirala se zbirkom eseja o europskim pjesnicima i prepjevima njihovih odabranih stihova. Godine 1970. dobila je nagradu "Mladost" za književnost.
Od 1972. radi u Institutu za povijest umjetnosti.
Uz književni rad bavi se i prevođenjem s francuskoga, engleskog i slovenskog jezika. Sa suprugom Z. Mrkonjićem prevela je sonete W. Shakespeara, te prevodila Rilkeovu poeziju. U antologiji francuskih prijevoda drugi je prevoditelj po zastupljenosti. Autorica je, između ostaloga, vrsne knjige proze Krhotine, (1991.), za koju je dobila dvije književne nagrade "Goranov vijenac" i Nagradu "Vladimir Nazor" 1992. godine. Prema njezinim riječima, ta lirsko-memoarska proza spaja obje profesije - književnost i povijest umjetnosti 19. stoljeća.
Ž. Čorak se bavi se poviješću hrvatske arhitekture, urbanizma, te suvremenog planiranja i zaštite okoliša. Autorica je knjiga U funkciji znaka 1981., Zagrebačka katedrala 1988. ( Nagrada "Božidar Adžija") Zagreb, pisani prostor 1994. (s A. Deanović). Autorica je stotine predogovora i pogovora brojnim katalozima te niza izložaba među kojima se posebno ističu "Retrospektivna izložbe Hermana Bolea", "M. Tartaglie", izložba "Sveti trag", kao i bezbroj arhitektonskih izložaba.
Jedna je od autora prijedloga Zagrebačkog salona, autorica brojnih monografija. Surađivala je s hrvatskim i inozemnim muzejima, studijski je često boravila u inozemnim centrima. Doktorirala je s temom Djelo Drage Iblera, u kojemu je pratila oscilacije ukusa Europe od historicizma do enformela, problem odnosa ideološkoga i stilskoga. Problem je postavila na živoj osobi Miroslava Krleže - na odnosu Iblerove arhitekture i Krležine rečenice.
Nezamjenjiva je njezina uloga potpredsjednice u Hrvatskom P.E.N. centru za vrijeme Domovinskog rata. Surađivala je na brojnim izložbama sa svim muzejima u zemlji od Etnografskog muzeja i izložbe "Paška čipka" do Muzeja za umjetnost i obrt i izložbe "Secesija u Hrvatskoj".
Zajedno s kolegom Tonkom Maroevićem i franjevcem Stjepanom Pavićem osnovala je i bila jedna od autora prvoga stalnog postava Galerije Šimun u Dubravama (BiH).
Za svoj književni, prevodilački kao i stručni rad dobila je niz domaćih i nekoliko inozemnih odlikovanja, pa osim već navedenih tri je puta dobila "Nagradu grada Zagreba". Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i francuskim odlikovanjem "Chevalier des Lettres et des Arts".
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 12. veljače 2002. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
O autoru su pisali
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Jednoga dana emitiran je na Trećem programu radija jedan odlomak moje doktorske radnje koji analizira odnos Miroslava Krleže i Drage Iblera, analizirajući paralelno Iblerovu arhitekturu i Krležinu rečenicu. Iz te analize proizašlo je stilsko određenje Krležinog teksta, koje je naravno bilo ekspresionizam. Krleža se beskrajno uvrijedio, tražio je da se prekine daljnje emitiranje moje disertacije. Mene je nazvao direktor radija, to mi je priopćio. Krleža je to stilsko određenje shvatio kao ideološko oštećivanje, on jednostavno nije htio biti pospremljen u povijesnu ladicu, on je želio imati i dalje odnos prema budućnosti zajamčen na ideološkim prednostima.
|
