HR | EN
  • Povećaj prikaz
  • Smanji prikaz
  • Promjena kontrasta
  • Sivi tonovi
  • Promjena fonta
  • Vrati izvorno
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Od „Jamaica“ ruma do „Mikada“ – izložba „Slatki život, 100 godina tvornice Zvečevo“

U Požegi je u četvrtak 26. kolovoza povodom stote obljetnice osnivanja tvornice i u susret ovogodišnjem Aurea Festu otvorena izložba „Slatki život, 100 godina tvornice Zvečevo“ autorice Ivane Domanović. Izložba je postavljena u prostorima udruge Naša djeca u Požegi u ulici Matice hrvatske 13 budući da Gradski muzej Požega, organizator izložbe, trenutno nema vlastiti izloženi prostor radi obnove muzejskih zgrada u sklopu projekta „Požeške bolte“.

Izložba prikazuje presjek povijesti i djelatnosti tvornice u ovih 100 godina, a priređena je u čast tvornici i svim njenim bivšim i sadašnjim radnicima. Sama izložba podijeljena je u četiri osnovna dijela od kojih je prvi posvećen osnivanju i razvoju tvornice, drugi je dio posvećen povijesti pogona alkohola što je i najstariji pogon u tvornici. Zatim je tu segment koji obrađuje pogon čokolade, a zadnji dio izložbe posvećen je radnicima, radu u pogonu, tvorničkim vatrogascima i mehaničarima te značajnoj ulozi „Zvečeva“ u sportu Požege. U posudbi materijala sudjelovali su mnogobrojni sadašnji i bivši radnici te drugi pojedinci kao i Uprava Zvečeva. Izloženi su originalni dokumenti, pečati, ambalaže proizvoda, albumi s etiketama, fotografije, osobni predmeti itd.

 

Pogon alkohola, 1920-te. Izvor: Gradski muzej Požega

Izložba je uvod u šire istraživanje povijesti Zvečeva koje će biti okrunjeno monografijom, a publici približava puno skrivenih i zaboravljenih detalja, primjerice tvornica osnovana 1921. godine pod imenom „Stock Cognac Medicinal“, iz koje kasnije izrasta Zvečevo, već je u svojih prvih nekoliko godina postala ekskluzivni dobavljač čokoladnih proizvoda za kraljevski dvor u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Tada je u Požegu na preradu i proizvodnju dolazilo čak 40 % od ukupne količine kakao zrna u zemlji. Prvi „Stockovi“ proizvodi bile su dvije vrste konjaka, rum Jamaica i francuska vinovica, a od 1924. tvornica širi svoju djelatnost na proizvodnju čokolade te se na tržište plasiraju prve „Stock“ čokolade: de menage, mliječna i vanilija. Rukovodstvo tvornice i njeni radnici sudjelovali su u mnogobrojnim kulturnim i društvenim akcijama u gradu kao što su analfabetski tečajevi, gradnja pješačkog mosta preko Orljave, sadnja Zvečevačkog parka pored Orljave i slično, a u samoj je tvornici 1928. osnovano Kulturno - prosvjetno društvo „Stock“ u sklopu kojeg su djelovali muški i mješoviti zbor, orkestar, knjižnica, sport i sekcija za organizaciju izleta.

Do velikih promjena dolazi 1931. nakon Velike gospodarske krize kada se zatvara pogon čokolade čime je oko 250 radnika (31 službenika, 27 obrtnika i 194 radnika) dobilo otkaz. Za tvornicu se zainteresirao najveći prehrambeni div na svijetu – švicarski Nestle, koji sa sklapa ugovor o najmu postrojenja na 10 godina i uzima u zakup pet tvorničkih i osam stambenih zgrada, nakon čega u rujnu 1935. započinje proizvodnja „Nestle“ čokolade, a od polovice 1936. i proizvodnja kandita i karamela ukupne dnevne količine od oko 4 tone.

 

Proslava praznika rada, 1930. Izvor: Gradski muzej Požega

Zaseban segment izložbe posjetiteljima približava teško poslijeratno razdoblje u kojem je tvornica nacionalizirana, a njen rad obilježen raznim teškoćama kao što su nedostatak sirovina, stari i dotrajali strojevi, problemi s nabavkom kakaovca i sl. U tom se razdoblju djelatnost tvornice usmjerila na preradu voća i proizvodnju marmelada, a tek 1949. obnavlja se proizvodnja čokoladnih proizvoda. U srpnju 1951. godine službeni naziv tvornice mijenja se iz „Stock Brandy Medicinal, tvornica čokolade, bombona i proizvodnja žestokih pića Požega“ u „Zvečevo, tvornica čokolade, bombona, proizvodnja žestokih pića i voćnih prerađevina sa sjedištem u Slavonskoj Požegi“. Pod novim imenom tvornica se uspješno afirmirala na tržištu u periodu od 1955 do 1966. godine, kad nastaju poznate čokolade „Seka i Braco“, „Volim te!“(prva čokolada s tri punjenja u jednoj tabli) i „Samo ti!“. Važno mjesto u povijesti tvornice zauzima „Mikado“, prva čokolada s rižom na svijetu, plasirana na tržište 1964. godine. Tvornička legenda kaže da je čokolad majstor Tonković napravio probnu verziju čokolade za koju je komercijalni direktor Vuković nakon kušanja rekao: „To je čokolada za bogove!“. Ime „Mikado“ čokoladi je dano zbog asocijacija na Istok i rižu, a označava nebeskog vladara.

Posebno je zanimljiv odnosu tvornice prema radnicima po čemu je „Zvečevo“ bilo jedinstveno u Europi - oko 800 djelatnika dobilo je kredite u razdoblju od 1951. do 1985. godine, a tvornica je imala u vlasništvu i 122 stana koji su svi kasnije otkupljeni, a o čijoj dodijeli je odlučivao Radnički savjet.

Izložba se može razgledati do 2. listopada 2021. godine. (Ivana Domanović, kustosica Gradskog muzeja Požega)


 

Fotograf: Dario Grzelj, HINA

Izložbe Miltona Glasera – dizajn za bolji svijet

Ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu otvorena je izložba plakata Miltona Glasera koja predstavlja radove jednog od najutjecajnijih američkih grafičkih dizajnera i ilustratora. Riječ je o prvoj u nizu od tri izložbe radova američke AIC fundacije doniranih Udruzi bivših učenika ŠPUD-a Zagreb, Muzeju za umjetnosti i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti, kojima se obilježava prva godišnjica smrti vrhunskog umjetnika i teoretičara dizajna koji je u svojim kritičkim tekstovima, esejima i intervjuima propitivao ulogu dizajnera u oblikovanju suvremenog svijeta.

Glaserov eklektični stil kao i vizualno snažni izraz učinio je njegov rad prepoznatljivim, a njegovo ime desetljećima je sinonim za ilustrativni pristup dizajnu kojeg je popularizirao 50-ih godina prošlog stoljeća. Njegovi radovi dio su najznačajnijih muzejskih zbirki, a uz samostalne izložbe koje je održao u Centru Geogres Pompidou u Parizu (1977) i MOMA-i u New Yorku (1975), prvi je grafički dizajner kojem je 2009. američki predsjednik Barack Obama dodijelio National Medal of Arts za izuzetno značajan i dugotrajan doprinos dizajnu. Uz karijeru dizajnera Glaser je značajno doprinijeo osvještavanju uloge dizajnera u društvu duboko vjerujući da dizajn, kao i umjetnost, ima potencijal promijeniti svijet u kojem živimo. Njegovo odrastanje u multikulturalnom Bronxu u kojem je svjedočio socijalnim nepravdama, kao i burne političke okolnosti u kojima se svijet nalazio na početku njegove karijere, ostavili su dubok trag u njegovu promišljanju funkcije dizajna.

 

Fotograf: Dario Grzelj, HINA

„Svjedočio sam Drugom svjetskom ratu, holokaustu, makartizmu, Vijetnamu i Koreji, hladnom ratu, te kasnije strahu od AIDS-a, genocidima u Africi i Bosni, globalnim zatopljenjima, Zaljevskom ratu, mučenjima, Patriot Actu, devastaciji New Orleansa, pojavi međunarodnog terorizma – stvarima koje su nadilazile sve u našim promišljanima – i sada retrogradnom Trump režimu“, rekao je duboko vjerujući u snagu dizajnera kao pojedinca, ali i glas kolektiva u borbi za pravednije društvo. U intervjuu sa Stevenom Hellerom ustvrdio je da su „bedževi, flajeri, plakati, razglednice, majice i knjige užasno primitivni alati koje mi kao dizajneri imamo na raspolaganju u protestu i borbi, ali vjerujem da i ti skromni alati mogu pomoći promijeniti povijest.“ Zahvaljujući stalnoj borbi protiv represivnih sistema, uključujući i knjigu Design of Dissent koju je napisao zajedno s Mirkom Ilićem, Glaser je postao inspiracija generacijama dizajnera i umjetnika, autor koji je unatoč izuzetno uspješnoj komercijalnoj karijeri ostao sinonim za korištenje umjetničkog stvaralaštva na angažirajući način u konkretnim društvenim i političkim prilikama.

Ispred Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn posjetitelji mogu vidjeti važan dio njegova opusa koji je, kao i mnogi hrvatski dizajneri, ostvario u suradnji s umjetničkim ustanovama koje su otvorenije i slobodnije nego korporativni svijet. Riječ je o radovima kreiranim za američke škole, akademije i fakultete poput plakata izrađenih za School of Visual Arts, Queens College, Julliard School, Brigham Young University ili Carpenter Centre for the Visual Arts. Druga izložba, koja će se moći razgledati od 22. rujna do 17. listopada u Muzeju za umjetnost i obrt, posvećena je manje poznatom segmentu Glaserovog stvaralaštva – dizajnerskim minijaturama i vizualnim identitetima koje je izradio za američke korporacije „transformirajući živu riječ i sliku u jedinstven grafički kod“ koji prikazuje njujoršku svakodnevnicu od 60-ih godina nadalje.

Izložba plakata postavljenih ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu može se razgledati do 24. rujna, te od 21. do 31. listopada u Botaničkom vrtu. (Ivan Guberina)


 

Izvor: Muzeji Hrvatskog zagorja

Izložbe – „Krapinski pračovjek“ gostuje u Muzeju Brodskog Posavlja

U četvrtak, 2. rujna, u Muzeju Brodskog Posavlja je otvorena gostujuća izložba Muzeja krapinskih neandertalaca pod nazivom „Krapinski pračovjek“. Međumuzejska suradnja ta dva muzeja traje već gotovo tri desetljeća, a u Krapini su gostovale izložbe „Trag u kamenu“ autora Dinka Kozaka i „Svijet kristala patera Marija Crvenke“ autorice Ivane Maruščak. Suradnja je nastavljena 2021. godine gostovanjem krapinske izložbe čiji je autor geolog Jurica Sabol, ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja.

Kroz izložbu je ispričana priča o važnosti Nalazišta Hušnjakovo zbog kojeg već pola stoljeća i postoji Muzej čija su glavna okosnica upravo neandertalci. Izložba predstavlja svojevrstan vremeplov događanja u Krapini, a sve započinje dolaskom Dragutina Gorjanović-Krambergera davne 1899. godine. Sustavna geološka i paleontološka istraživanja trajala su punih šest godina, sve do 1905., upravo pod njegovim nadzorom. U tim je istraživanjima prikupljena najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka na svijetu koja broji oko 900 komada ljudskih fosilnih ostataka, oko 2500 komada životinjskih kostiju te oko 1200 komada kamenih alatki koje su nam dokaz materijalne kulture. Tim redoslijedom su i predstavljeni predmeti na izložbi te se nastojalo prikazati posjetiteljima najvažnije segmente iz svakog dijela. Tako krapinsku zbirku predstavljaju važni odljevci kostiju neandertalaca među kojima je potrebno izdvojiti najcjelovitiji nalaz, Lubanju C ili Krapinu 3. Osim što se radi o najcjelovitijem nalazu, na Lubanji C utvrđene su 43 kratke i plitke zarezotine, a znanstveno se tumače kao simbolično ili ritualno ponašanje neandertalaca, prije 125.000 godina. Valja svakako spomenuti i najstariji nakit na svijetu- ogrlicu napravljenu od kandži orla štekavca (Haliaeetus albicilla) koja je također pronađena na lokalitetu Hušnjakovo, a na njoj su utvrđene manipulacije ljudskom rukom. Sve nam to govori da su prvi stanovnici Krapine bilo znatno kognitivno napredniji nego se to desetljećima smatralo te ih se danas nikako ne može predstavljati divljacima ili zaostalim ljudima.

Zanimljiv dio izložbe je i diorama staništa krapinskog pračovjeka u kojoj se nalaze dva neandertalska dječaka te njihova majka, okupljeni oko vatre. Zanimljivo, te rekonstrukcije je krajem 60-tih godina prošlog stoljeća izradio kipar Stanislav Tucaković, a po uputama akademika Mirka Maleza te su danas dio Zbirke skulptura Muzeja krapinskih neandertalaca. Važno je istaknuti da se upravo te skulpture, koje su stare više od 50 godina uvelike razlikuju od modernih rekonstrukcija neandertalaca koje se danas nalaze unutar stalne ekspozicije krapinskog muzeja što je dokaz koliko je znanost napredovala, a percepcija o praljudima se promijenila.

 

Izvor: Muzeji Hrvatskog zagorja

Nadalje se mogu vidjeti i fosilni ostaci pleistocenskih životinja poput špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus), vunastog mamuta (Mammuthus primigenius), običnog jelena (Cervus elaphus), losa (Alces alces) te pragoveda (Bison priscus). Od svih navedenih životinja načinjeni su i 3D modeli kako bi posjetitelji imali predodžbu o kakvim se životinjama radi, a koje je neandertalac lovio te potom pekao i jeo pečeno meso. Proučavajući osteološke ostatke velikih pleistocenskih sisavaca, dobili smo mnoge zanimljive podatke o kulturi i životu krapinskog pračovjeka.

Koliko je važan prapovijesni lokalitet u Krapini govore i znanstvena djela koja su vezana za Hušnjakovo pa i ne čudi što je dobar dio znanstvenog rada Gorjanović-Krambergera vezan upravo za Krapinu. Tako su na izložbi prezentirana njegova djela poput članaka, monografija, karata i skica profila, ali i novija znanstvena literatura, katalozi te radiološki atlasi. Neandertalci su danas jedna od najpopularnijih znanstveno-istraživačkih tema pa ne čudi da je danas više od 4 500 publiciranih radova na tu temu.

 

Izvor: Muzeji Hrvatskog zagorja

Posjetiteljima je predstavljen i novi Muzej krapinskih neandertalaca, koji je otvoren 27. veljače 2010. godine te ga je do danas obišlo više od milijun posjetitelja pa s pravom spada među najatraktivnije muzejske ustanove u ovom dijelu Europe. Izvrsna simbioza arhitekture i stalnog postava s atraktivnim predmetima, od kojih se mnogi mogu dodirivati, te atraktivno izvedene interaktivne instalacije, mamac su za posjetitelje ne samo iz Hrvatske već iz svih dijelova svijeta. Krapinski muzej je i izvrstan primjer kako se jedan prapovijesna tema može ispričati na moderan i suvremeni način. Obzirom da se krapinski neandertalac nalazi i u programima osnovnih škola, ne čudi to što upravo škole iz cijele Hrvatske posjećuju muzej te na Hušnjakovu održavaju izvanučioničku nastavu, a česti su sudionici edukativnih programa muzeja.

Nalazište Hušnjakovo prvi je zaštićeni paleontološki spomenik prirode u RH, još od 1961. godine, a Europska komisija je lokalitetu Hušnjakovo i Muzeju krapinskih neandertalaca 2016. godine dodijelila Oznaku europske baštine kao lokalitetu od iznimne važnosti za povijest čovječanstava Europe. Sva ta značajna događanja kao i priznanja također su informativni dio postava izlože pa zajedno s interaktivnom instalacijom Ice Age Europe predstavljaju muzejsku djelatnost kojom se krapinski muzealci danas bave na najljepšem i najpoznatijem prapovijesnom lokalitetu na svijetu - Hušnjakovu!

(Jurica Sabol, ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja)


 

Fotografirao: Denis Bučar

Franjevački samostan na Badiji – stalni postav Izvora Oreba i Emilije Karlavaris

Na otoku Badiji, deset minuta vožnje brodom od grada Korčule, ponosno stoji obnovljeni Franjevački samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, nekadašnje kulturno i duhovno središte južne Dalmacije. U samostanskom sklopu krajem 2019. otvorena je Galerija fra Bernardin Sokol u kojoj su stalni postav našla djela umjetnika Izvora Oreba, rođenog Velolučanina, i njegove partnerice Emilije Karlavaris.

Sa svega 0,97 km2 površine, što je čini najvećim hrvatskim otočićem, Badija je pitoreskno mjesto duge i složene povijesti. Prvi put otok se spominje sredinom 14. st., kada je ondje postojala eremitska crkvica, a u nedavnoj obnovi pronađeni su i ostatci nekadašnje rimske vile. Franjevci su na Badiju došli već 1392., kada je papa Bonifacije IX. naredio izgradnju novih samostana za fratre misionare Bosanske vikarije koji su se morali sklanjati pred turskim prodorima. Uskoro su od Dubrovačke Republike dobili u vlasništvo cijeli otok, a 1533. posvećena je i gotičko-renesansna crkva. U drugoj pol. 16. st. Badija postaje poznato svetište po ikoni Gospe od Milosti (danas u katedrali sv. Marka u Korčuli) za koju se vjeruje da je spasila Korčulu od osmanske vojske, a ona je radi osvete spalila crkvu i samostan. Samostan su nekoliko puta pljačkali i gusari, početkom 19. st. ondje je bila smještena francuska vojna bolnica, a u prvoj pol. 20. st. franjevci su vodili gimnaziju s pravom javnosti, sjemenište i sirotište. Nakon eksproprijacije samostana 1949. u njega se prvo smješta Jugoslavenska narodna armija, pa zatvor, da bi poslije bio preuređen u sportski centar i odmaralište, a crkva pretvorena u skladište namirnica. Tih su godina s Brijuna na Badiju doseljeni i jeleni lopatari koji i danas slobodno žive na otoku i uveseljavaju posjetitelje. Vlada RH vratila je konačno 2003. Badiju povijesnim vlasnicima, Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima iz Zadra koja je samostan i otok ustupila Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja Blažene Djevice Marije na 99 godina. Nakon dugo godina uništavanja devastirani samostan posve je obnovljen 2016. godine.

Arhitektonski kompleks samostana nakon obnove dodatno je kulturno obogaćen uređenjem Galerije fra Bernardin Sokol u prostoru nekadašnjega samostanskog kazališta. Otvorena u rujnu 2019. godine, Galerija nosi ime po redovniku, muzikologu, skladatelju i profesoru kojega su iz samostana na Badiji 1944. odveli i pogubili partizani. U Galeriji je izložen stalni postav akademskih kipara i slikara te supružnika Izvora Oreba i Emilije Karlavaris koji su franjevačkom samostanu darovali vrijednu umjetničku zbirku. Iako je riječ o djelima koja su nastajala i u ranijim fazama njihova stvaralaštva, počevši od osamdesetih godina, donirani radovi kao da su oduvijek bili namijenjeni izlaganju u ovom prostoru s kojim čine skladnu duhovnu i umjetničku cjelinu.

U prvoj od dviju izložbenih prostorija predstavljene su slike i skulpture Izvora Oreba. Na Orebovim uljima na platnu prevladavaju sneni primorski krajolici i otočne vedute po kojima je umjetnik dobro poznat. Luke u svitanju, magličasta jutra, ribarske brodice u bonaci (Bonaca u Veloj Luci, Svićarice u luškoj vali, Mali kaić na kraju), puteljci u kršu kroz brnistru i smilje, ovčice u kamenjaru, šetnice uz obalu, kamene kuće i naselja dalmatinskog kraja prikazuju ljubav prema zavičaju i odišu spokojem malog mjesta. Posebno se ističu radovi na kojima su u takav lirski ugođaj postavljeni motivi religiozne tematike, crkve i samostani južne Dalmacije, svetkovine i procesije (Na trgu pred crkvom, Samostan Sv. Križ na Čiovu, Vela Gospa, Procesija u Blatu). Dok su na slikama u središtu utihnuli krajolici, kiparska ostvarenja Izvora Oreba posvećena su živim protagonistima, malomu, radišnom čovjeku i svakodnevnim prizorima iz života na otoku i u rodnoj Veloj Luci (Spomenik težaku, Čakule, Prelja, Penzioneri čitaju novine, Smokvarice, Dida i njegov mačak, Klapa koja piva). Najvećim dijelom izvedena su u terakoti koja kao medij dodatno pridonosi ekspresivnosti izraza. Izloženo je i nekoliko skica u terakoti i gipsu za spomenik fra Grgi Martiću koji je 1995. postavljen u Posušju te nekoliko skulptura prof. Frane Kršinića čiji je Oreb bio suradnik u majstorskoj radionici sedamdesetih godina.

Dok je kod Izvora Oreba motiv nerijetko svitanje i početak dana, slike Emilije Karlavaris prizivaju atmosferu smiraja života i kontemplaciju o njegovoj prolaznosti. Prevladavaju prizori mrtve prirode i kućne trpeze, s voćem, cvijećem ili ribama na tanjuru (Raspukli šipci, Zlatni sjaj zrelog voća, Rujan na stolu, Lipi škrpin, Svježi ulov), često u kontrastnim, živim tonovima crvene boje, te prizori intime duše s otvorenim knjigama i zaustavljenim vremenom (Mudrost, Zapis sjećanja, U miru zaboravljeno vrijeme, Hladni sjaj). Njezina slikarska vještina posebice se odražava u vrsnim minijaturama prepunim prepoznatljivih detalja unatoč malim dimenzijama. Jednako na njima prevladavaju i otočni i zagrebački ambijenti religiozne tematike i ugođaja – opatice u šetnji, trgovi pred crkvama, procesije, trenutci molitve (S mirom u prolaznost, Pred crkvom na Ksaveru, Kamenita vrata, U tišini hrama, Križi gredu po putima). U postavu su izložene i njezine kiparske minijature u terakoti, neke tek u veličini nokta, s figurama raznih povijesnih osoba i suvremenika, na kojima je dočarala svu raznolikost ljudskih karaktera i fizionomija. Osim slikarskih i kiparskih radova njezin opus predstavljen je i ilustracijama koje je načinila za izdanje Rimskog misala iz 1980. godine.

Stalni postav ove vrijedne umjetničke donacije važan je doprinos hrvatskoj kulturi, ali i biser u niski umjetničke baštine koju čuvaju vjerske zajednice. Posjet Galeriji prilog je upisu nove zbirke u MDC-ov Registar muzeja, zbirki i riznica u vlasništvu vjerskih zajednica. Može je se razgledati od svibnja do listopada svakog dana od 10 do 18 sati. Osim samostana i crkve bogate duhovne i kulturne povijesti kojima se marljivo vraća stari sjaj, prirodnih osobitosti otočića te šireg uvida u opuse ovih dvoje umjetnika, posjetom Badije doživjet ćete toplu dobrodošlicu i nevjerojatno gostoprimstvo njezinih domaćina. (Dunja Vranešević)

 

Fotograf: Denis Bučar


 

S Pepom i Janom kroz prošlost Zemlje – nova muzejska knjiga za djecu

Krajem kolovoza, uoči početka nove školske godine, Muzej krapinskih neandertalaca promovirao je svoju novu publikaciju za djecu – Putovanje kroz prošlost Zemlje autorice Lorke Lončar Uvodić, više muzejske pedagoginje. Publikacija obrađuje temu geološke povijesti Zemlje te time nadopunjuje muzejski edukativni program za djecu koji ih uvodi u razumijevanje pojave i života neandertalaca, kao i upoznavanje s izložbenom tematikom Muzeja.

Ponovno se susrećemo s Pepom – crtanim likom neandertalca koji je u dječjem Pepovom vodiču autorice Lončar Uvodić iz 2013. godine pomagao malim posjetiteljima u istraživanju i obilasku stalnoga postava Muzeja. Ovaj put mu se pridružila i sestrica Jana na putovanju koje započinje Velikim praskom.

Na početku interaktivne, bogato ilustrirane publikacije, protumačeni su osnovni pojmovi za razumijevanje geološke prošlosti. Uz geološku vremensku skalu tu su i osnovne definicije geologije, petrografije, minerala, paleontologije i fosila. Priča teče od pretkambija i pojave života na zemlji, od jednostaničnih organizama, prvih kralježnjaka, riba, preko pojave vodozemaca i gmazova, sisavaca, primata, pojave čovjekolikih majmuna, sve do neandertalaca. Posebno je poglavlje posvećeno krapinskim neandertalcima koji su na prostoru današnje Krapine živjeli prije 125.000 godina, između dva ledena doba. Kako su izgledali, kako su živjeli, brinuli se o djeci i bolesnima, što su jeli, kako su komunicirali, umirali i pokapani. Vremenska priča završava 2010. godine kada je otvoren Muzej krapinskih neandertalaca.

Dizajn publikacije osmišljen je tako da olakša razumijevanje samoga teksta pa tako i izložbenih sadržaja muzeja. Svako je geološko razdoblje označeno razlikovnom bojom i karakterističnim slikovnim simbolom iz uvodne geološke karte, grafički su istaknuti pojedini dijelovi teksta koji nude dodatna tumačenja ili pak zadatke i pitanja koja čitača potiču na aktivno usvajanje novih spoznaja ili pak traženje odgovora u stalnom postavu muzeja. Interaktivni elementi publikacije prepoznaju se i u različitim preklopnicama (papirnatim prozorčićima) koji rasklapanjem otkrivaju dodatne informacije ili motivirajuće zadatke.

Uz ilustracije Pepa i Jane koje je oblikovala Maja Nikin Šimić, sažet i jezgrovit tekst upotpunjuju crteži i fotografije muzejskih predmeta ili iz stalnoga muzejskog postava skupine fotografa među kojima su Damir Fabijanić, Željko Kovačić i Luka Mjeda.

Ova vrsna muzejsko-edukativna publikacija jedna je od recentnih koje su pristigle na MDC-ov poziv za sudjelovanje na 40. izložbi izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija, koja bi se trebala održati na ovogodišnjem Interliberu Zagrebačkoga velesajma.

(Snježana Radovanlija Mileusnić)

LONČAR UVODIĆ, Lorka
Putovanje kroz prošlost zemlje / [autorica i urednica Lorka Lončar Uvodić ; ilustracije Maja
Nikin Šimić ; fotografije Elisabeth Daynes et al.].- Krapina : Muzeji Hrvatskog zagorja -
Muzej krapinskih neandertalaca, 2021.- [48] str. : ilustr. u boji ; 30 cm

Literatura.
ISBN 978-953-265-222-2


 

© ID-Art/INTERPOL

"ID-Art" i "KIKu" – značajan udarac ilegalnoj trgovini umjetninama

Ove su godine razvijene čak dvije aplikacije s ciljem pravovremenog prepoznavanja nedozvoljenog prijenosa i trgovine umjetninama i pokretnim kulturnim dobrima, namijenjene carinskoj službi, policiji, muzejima, kolekcionarima i trgovcima umjetnina. Međunarodna kriminalističko-policijska organizacija INTERPOL lansirala je nedavno besplatnu aplikaciju ID-Art koja omogućava lakšu identifikaciju ukradenih umjetnina, dok je početkom godine najavljena prototip njemačke aplikacije KIKu koja pomaže utvrditi da li je predmet otuđen ili ilegalno iskopan s arheološkog lokaliteta.

Interpolova aplikacija ID-Art služi kao osnovni korak provjere potencijalnih akvizicija ili predmeta koji prelaze granicu. Fotografiranjem predmeta, učitavanjem već postojeće fotografije ili ručnim unosom kriterija pretraživanja može se ustanoviti nalazi li se neki predmet u Interpolovoj bazi ukradenih umjetničkih djela u kojoj je trenutačno registrirano više od 52.000 ukradenih predmeta. Ova aplikacija, dostupna za besplatno preuzimanje s mrežnih trgovina aplikacija Google Play i Apple App, zamišljena je tako da muzeji i privatni kolekcionari također mogu preventivno fotografirati i bilježiti značajke djela iz svoje zbirke te napraviti inventar koristeći međunarodne standarde poznate kao Object ID. U slučaju krađe ti se zapisi mogu brzo proslijediti policiji što onda znatno povećava šanse za pronalazak ukradenih predmeta.

Od kada je puštena u pogon, ID-Art je već pomogla španjolskoj policiji u pronalasku rimskih zlatnih novčića ukradenih u Švicarskoj 2012. godine, zajedno vrijednih oko 200 tisuća eura. I posebna jedinica talijanskih karabinjera uspjela je pomoću aplikacije ući u trag dvjema ukradenim statuama.

No što ako se predmet ne nalazi na Interpolovom popisu ukradenih umjetnina? Za razliku od droge i oružja koji se lako mogu prepoznati, umjetnički predmeti i antikviteti mogu, uz predočenje dokumenta, legalno prelaziti granice. Naime, istražnim i nadzornim tijelima najveću prepreku kod prepoznavanja nezakonite trgovine antikvitetima predstavlja nedostatak specijaliziranog stručnog znanja. To je jedan od zaključaka trogodišnjeg istraživačkog projekta o ilegalnoj trgovini kulturnim dobrima u Njemačkoj – ILLICID (Illegaler Handel mit Kulturgut in Deutschland), pokrenutog 2015. godine kojega je financirala njemačka vlada.

Prema ILLICID-ovom izvještaju trenutačno nije moguće učinkovito pratiti trgovanje antikvitetima ili na odgovarajući način provoditi sve zahtjeve obvezne procedure njihove provjere (tzv. due diligence). Učinkoviti tehnološki alati znatno bi olakšali posao carinskim službenicima i istražnim tijelima. Upravo iz te potrebe razvijena je aplikacija KIKu koja koristi tehnologiju umjetne inteligencije, točnije strojnog učenja.

KIKu je „prikupila znanje“ Pruske zaklade za kulturnu baštinu (Stiftung Preußischer Kulturbesitz – SPK) odnosno zbirki muzeja o kojima zaklada skrbi, što zasad uključuje nekih 2500 fotografija i zapisa o kulturnim dobrima i arheološkim predmetima nastalih radom arheologa i povjesničara umjetnosti. Upravo pravovremene i provjerene informacije mogu pomoći u identifikaciji nepoznatih predmeta koji su možda pribavljeni nezakonitim iskopavanjima.

Nepoznati predmet se jednostavno fotografira iz različitih kutova uz prilagodbu osvjetljenja i ispravne perspektive. Zatim KIKu-ova mreža dubokog učenja uspoređuje fotografiju predmeta sa sličnim predmetima i relevantnim informacijama stručnjaka kao što su mjesto nastanka i datacija. Na primjer, ako na dokumentu lažno piše da je predmet iz 16. stoljeća, aplikacija temeljem onog što je „naučila“ može prepoznati da je riječ o predmetu nastalom u 6. stoljeću prije Krista U drugoj fazi KIKu provjerava da li se predmet nalazi u nekoj od baza podataka ukradenih kulturnih dobara. Ako dođe do podudaranja, aplikacija odmah oglašava alarm.

Aplikaciju KIKu financirala je njemačka vlada, a razvio Institut za sigurnu informacijsku tehnologiju Fraunhofer u Darmstadtu. Poslužit će kao prva linija obrane carinskim službenicima i policiji u borbi protiv nezakonitog prijenosa i trgovine kulturnim dobrima. Zahvaljujući tehnologiji umjetne inteligencije i strojnog učenja aplikacija će češćim korištenjem i povećanjem broja slika bolje moći identificirati predmete.

Umjetničko tržište oduvijek je bilo privlačno investitorima koji traže mogućnosti za ulaganje i zaradu, bilo da se radi o legalno ili ilegalno pribavljenim umjetninama. Razne kriminalne i terorističke grupe sudjeluju u tom tržištu radi pranja novca ili financiranja svojih aktivnosti. Prema nekim procjenama ilegalna trgovina kulturnim dobrima treća je najveća međunarodna kriminalna aktivnost nakon trgovine drogom i oružjem. Politički nestabilna područja pogođena ratom posebno su ugrožena po tom pitanju. Tako su arheološka nalazišta na području Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nakon desetljeća ratnih sukoba, izložena čestom pljačkanju i nedozvoljenom iskopavanju. Ti predmeti najčešće završavaju u rukama dobrostojećih kupaca iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije.

Veliki problem predstavlja digitalno crno tržište umjetnina i antikviteta koje se pored Dark Weba sve više odvija na društvenim mrežama. Za vrijeme pandemije porasla je prodaja ukradenih predmeta kulturne baštine na društvenim mrežama, posebice na zatvorenim grupama na Facebooku, a to je nešto čemu UNESCO-va Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara iz 1970. teško da može stati na kraj.

(Ivona Marić)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr