STAROKRŠĆANSKA SALONA

 

Razvoj kršćanske zajednice u Saloni može se pratiti od sredine 3. st., a povezuje se uz djelovanje prvog salonitanskog biskupa Venancija, koji je došao iz Rima sa zadaćom širenja vjere u provinciji Dalmaciji. Venancijevo vjerovjesništvo prekinuto je njegovom mučeničkom smrću u posljednjim godinama vladavine cara Valerijana. Njegov nasljednik, biskup Domnio, Sirijac iz Antiohije, bio je na čelu kršćanske zajednice u vrijeme cara Dioklecijana. Taj je veliki reformator, koji je Carstvu želio vratiti mir i stabilnost, ostao zapamćen kao posljednji rimski car koji je nemilosrdno progonio kršćane. Tako je u Saloni godine 304. u areni amfiteatra pogubljen velik broj kršćana, među kojima je bio i najugledniji član kršćanske zajednice biskup Domnio.

Nakon donošenja Edikta o toletanciji, u Milanu 313. godine kojim se dopušta slobodno ispovjedanje vjere nastupa slavno razdoblje salonitanske povijesti.  U Saloni se razvija snažna kršćanska zajednica, a u 5. st. salonitanski biskup postaje metropolitom Dalmacije. Grade se brojne crkvene građevine koje su potpunosti promijenile njen urbanistički izgled.

Glavno gradsko središte premješta se s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom 5. stoljeća podignuto Episkopalno središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. [1, 2]


1. Pogled na ostatke Episkpalnog centra


2 Idealna rekonstrukcija Episkopalnog centra,
prema E. Dyggve

U 6. st. se cijeli kompleks obnavlja. Krstionica, od jednostavne pravokutne, preuređuje se u osmerokutnu građevinu s križnim krsnim zdencem. [3,4] 


3. Krstionica


4. Krstionica

U prostoriji zapadno od krstionice nalazio se višebojni podni mozaik s prikazom jelena kako piju vodu iz kantharosa. [5] Ovaj mozaični prikaz 42. psalma koji simbolizira krštenje do danas se nije sačuvao. Na mjestu južne longitudinalne bazilike u 6. st. biskup Honorije II. je dao sagraditi veliku baziliku u obliku grčkog križa u kojoj su 530. i 533. godine održani crkveni sabori. Krajem 5. i početkom 6. stoljeća za potrebe brojčano narasle vjerske zajednice, gradi se na cijelom gradskom području veći broj crkva. Crkve otkrivene izvan episkopalnog središta su prostrane, trobrodne longitudinalne građevine od kojih se oblikom izdvaja crkva u Gradini, građevina centralnog tlocrta podignuta u 6. stoljeću i posvećena sv. Mariji.


5. Mozaik s prikazom jelena iz katekumeneja

Ovi važni zahvati u urbanoj konfiguraciji događaju se uoči i nakon Justinijanove vojno-političke akcije kojom su iz Salone i zapadnog Ilirika 535 god. potjerani Istočni Goti koji su upravljali tim prostorima od 493. godine. Osvojivši Salonu, koja im postaje snažno uporište u narednim godinama rata, Bizantinci započinju s prvim građevinskim radovima. Popravljaju se i obnavljaju gradski bedemi, te radi bolje i sigurnije obrane četvrtastim kulama se dograđuju trokutni završeci. [6]


6. Pogled na dio sjevernih bedema
s trokutastim dodatcima

Izvan gradskih zidina Salone, početkom 4. st., počinju se formirati starokršćanska groblja na Manastirinama, Marusincu i Kapljuču. Na ovim lokalitetima koji su bili u sastavu poganskih nekropola pokopani su salonitanski mučenici ubijeni u Dioklecijanovim progonima. Njihovi grobovi postaju mjesta osobita štovanja te se oko njih pokapaju kršćani, a nad njihovim grobovima se podižu složeni građevni kompleksi od memorija, mauzoleja do bazilika.

Najstarija cemeterijalna bazilika podignuta je sredinom 4. st. na Kapljuču [7] nad grobovima petorice mučenika, svećenika Asterija i četvorice pretorijanaca: Antiohijana, Gajana, Paulinijana i Telija. Na Marusincu, [8] na privatanom posjedu bogate Salonitanke Asklepije, je u obiteljskoj grobnici - mauzoleju - položeno tijelo mučenika Anastazija koji je iz Akvileje došao u Salonu gdje je prema legendi, uhićen i izveden pred sud jer je na vratima svoje tangarske radionice urezao križ. Osuda je izvršena 26. kolovoza 304. godine kada je sa žrvnjem oko vrata bio bačen u salonitanski zaljev. Početkom 5. st. istočno od mauzoleja je sagrađena velika bazilika i tijelo mučenika Anastazija je položeno u sarkofag u prezbiteriju. Uz tu baziliku posvećenu kultu mučenika Anastazija, otkriveni su ostaci još jedne bazilikalne građevine s otvorenim središnjim brodom (tzv. basilica discoperta) gdje su ispod razine poda pronađeni brojni grobovi (sarkofazi, zidane grobnice). Na Marusincu je potvrđeno štovanje aleksandrijskog mučenika Menasa.


7. Kapljuč, Bazilika petorice mučenika


8. Marusinac, pogled na Anastazijev mauzolej

Biskup Domnio (sv. Duje, kasnije patron grada Splita) je pokopan 304. godine na Manastirinama [9] i nad njegovim grobom je u 4. st. podignuta memorijalna kapela. Ubrzo su uokolo njegova groba podignute slične kapele u kojima su se pokapali kršćani. Sredinom 5. st. nad grobljanskim kompleksom biskup Gajan započinje gradnju velike trobrodne bazilike u čijem prezbiteriju se nalazio grob mučenika Domnija uz kojega su se tijekom 4. i 5. st. pokapali salonitanski biskupi.


9. Pogled na ostatke starokršćanske crkve
i groblja na Manastirinama

Početkom 7. st. po Kr. nakon više uzastopnih prodora Avara i Slavena Salona je prestala postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja postaje jezgra srednjovjekovnoga Splita.

Uz istočne zidine antičke Salone naseljavaju se Hrvati i podižu jedan od najznačajnijih centara srednjovjekovne hrvatske države. Nakon primanja kršćanstava u 9. st. započinje značajna graditeljska aktivnost o čemu svjedoči obnovljen starokršćanski samostanski kompleks na Rižinicama u vrijeme kneza Trpimira, kao i nove crkve: na Otoku (Sv. Stjepan - u atriju bazilike nađen je sarkofag kraljice Jelene) i tzv. Šuplja crkva, krunidbena bazilika hrvatskog kralja Zvonimira.

Život u antičkoj Saloni nije se obnovio, ali ostaci grada unutar zidina postali su najpoznatije arheološko nalazište u Hrvatskoj.

 

 

copyright (c) Carnet & MDC
design Novena Studio