Radovi Julija Knifera na Bijenalu u Veneciji 1976.
 
Voditeljica zbirke: mr. Leonida Kovač, viša kustosica

Unutar discipline povijesti umjetnosti terminom suvremena umjetnost označuje se produkcija nastala u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Osnutak Gradske galerije suvremene umjetnosti, jezgre današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti, dogodio se početkom toga razdoblja, 1954. godine. Nastanak i razvijanje zbirke suvremene umjetnosti paralelan je s programskim odrednicama, tj. s izložbenom politikom tadašnje Galerije suvremene umjetnosti. Naime od tada do danas izlagani su i otkupljivani radovi hrvatskih umjetnika i umjetnica koji su u vremenu svoga nastanka bili pokazateljima određenih umjetničkih htijenja, odnosno govorili novim i drukčijim likovnim jezikom. Zbirka suvremene umjetnosti tako sadrži građu koja pokazuje početke i logični razvoj pojedinih umjetničkih tendencija, kao i njihove direktne i indirektne utjecaje na produkciju koja im kronološki slijedi. Ujedno zbirka očituje aktualnost hrvatske umjetničke produkcije u pojedinom razdoblju u odnosu na istodobne tokove razvoja europske, odnosno svjetske umjetnosti.

Od izuzetne važnosti u zbirci su djela autora, odnosno grupa umjetnika nastala krajem četrdesetih i pedesetih godina, koja svjedoče o transgresiji dogme socijalističkog realizma. Već tada hrvatska suvremena umjetnost pokazuje heterogene oblikovne tendencije.

Radovi članova grupe EXAT 51 (Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Vlade Kristla, Božidara Rašice i Vjenceslava Richtera) koja je pedesetih godina na hrvatskoj likovnoj sceni zastupala načela geometrijske apstrakcije, postat će okosnicom zbirke konstruktivističke i kinetičke umjetnosti koja se kao cjelina ubraja među najznačajnije u Europi. Primjerice, u zbirci suvremene umjetnosti nalaze se kapitalne slike i reljefi Ivana Picelja, slike Vlade Kristla, luminokinetički objekti i rane slike Aleksandra Srneca, kapitalni radovi Vjenceslava Richtera, zatim ulja i gvaševi Božidara Rašice nastali tijekom kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina. U "konstruktivističkom” segmentu zbirke suvremene umjetnosti nalaze se radovi hrvatskih autora koji su tijekom šezdesetih i sedamdesetih bili sudionici međunarodnog pokreta Nove tendencije. Među najznačajnije ubrajamo skulpture Vojina Bakića, reljefe, slike i grafičke mape Jurja Dobrovića, te slike, skulpture i mobilne grafike Miroslava Šuteja.

U zbirci suvremene umjetnosti nalaze se najvažniji radovi članova protokonceptualne grupe Gorgona čije je individualno djelovanje Josipa Vanište, Julija Knifera, Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara, Dimitrija Bašičevića Mangelosa i Đure Sedera krajem pedesetih i početkom šezdesetih profiliralo dominantne tendencije u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti što se u domaćoj produkciji očituje sve do danas.

Zbirka suvremene umjetnosti otvara mogućnost sagledavanja kompleksnosti zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni tijekom pedesetih i šezdesetih godina, a radovi koje sadrži reprezentativni su uzorci koji svjedoče o heterogenosti umjetničke produkcije nakon odbacivanja pragmatičkih načela projekta socijalističkog realizma. Genezu apstraktnog ekspresionizma očituju slike Ede Murtića i Ferdinanda Kulmera. O sinkroniji tendencija enformelu na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni svjedoče radovi Ive Gattina i Eugena Fellera, ulja Ordana Petlevskog te skulpture Dušana Džamonje.

Zbirka suvremene umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti svjedoči o koegzistenciji figuracije i apstrakcije u hrvatskoj umjetnosti druge polovine dvadesetog stoljeća. Uz radove autora i autorica čije opuse tijekom pedesetih i šezdesetih vezujemo uz pojmove geometrijske apstrakcije, apstraktnog ekspresionizma, enformela ili protokonceptuale, zbirka sadrži radove umjetnika i umjetnica koji dosljedno problematiziraju figuraciju. Sustavno praćenje pojedinačnih opusa tijekom nekoliko desetljeća rezultiralo je upravo mogućnošću sagledavanja razrade pojedinog likovnog problema. Tako, primjerice zbirka sadrži slike Otona Glihe od onih gotovo realističkih do u povijesti modernizma antologijskih "Gromača” iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Opus Frana Šimunovića dokumentiran je njegovim slikama nastalim u razdoblju od 1935. do 1970., a opus Ljube Ivančića slikama iz faza njegovog stvaralaštva, od ranih pedesetih do kasnih sedamdesetih. Od izuzetnog su značenja drvene skulpture Ksenije Kantoci iz pedesetih i šezdesetih godina. Zbirka suvremene umjetnosti bilježi i tendenciju tzv. lirske apstrakcije koja se izvanredno očituje u brojnim slikama Otona Postružnika, Slavka Šohaja, Ive Šebalja, Marina Tartaglije, kao i tendencije nadrealizmu u djelu Miljenka Stančića.

Sedamdesete su godine dvadesetog stoljeća obilježene umjetničkom produkcijom koja problematizira sam pojam umjetnosti i njezine institucionalne tendencije. Umjesto termina "umjetnost", kritička recepcija toga vremena radije koristi termin "umjetnička praksa". Hrvatska "nova umjetnička praksa" istodobna je sa srodnim tendencijama u svijetu, a mnogi autori i autorice postigli su tada zavidnu međunarodnu reputaciju. Muzej suvremene umjetnosti prepoznao je značaj "nove umjetničke prakse”, prezentiravši tijekom sedamdesetih pojave kao što su tzv. primarno i analitičko slikarstvo, konceptualna umjetnost, video umjetnost, performance, body art, i otkupivši radove za zbirku. Primarno i analitičko slikarstvo, odnosno skulptura, dokumentirani su brojnim radovima Gorana Petercola, Željka Kipkea, Borisa Bućana, Borisa Demura, Ante Rašića, Slavomira Drinkovića, konceptualna umjetnost radovima Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka, Marijana Molnara, Tomislava Gotovca, Vlaste Delimar.

Osamdesete su godine na hrvatskoj, kao i na svjetskoj sceni obilježene pojavom "nove slike", "nove skulpture", "anakronizma", "nove geometrije". Svi su ti trendovi dobro zastupljeni u zbirci suvremene umjetnosti koja sadrži reprezentativnije radove unutar navedenih pravaca eksponiranih umjetnika i umjetnica. Spomenimo slike Edite Schubert, Nine Ivančić, Zvjezdane Fio, Dušana Minovskog, Željka Kipkea, Milivoja Bijelića, Marine Ercegović, Duje Jurića, Dubravke Rakoci, đure Sedera, Ferdinanda Kulmera, Damira Sokića, te skulpture Slavomira Drinkovića i Ante Rašića.

Devedesete su godine u zbirci suvremene umjetnosti dokumentirane u širokom i raznorodnom formalnom i medijskom, a nadasve problemskom rasponu recentne produkcije. Tu su, među ostalim, antologijske prostorne instalacije Gorana Petercola, Vesne Pokas, Ksenije Turčić, Mirjane Vodopija, multimedijski radovi Simona Bogojevića Naratha, Darka Fritza, skulpture Vlaste Žanić, Danijela Kovača, đorđa Jandrića, radovi Damira Sokića i Gorkog Žuvele, slike Edite Schubert, Nine Ivančić, Ante Jerkovića, Jelene Perić.

Zbirka suvremene umjetnosti, sagledana kao cjelina koja dokumentira dominantne tendencije unutar produkcije pojedinog povijesnog razdoblja, a ujedno prateći razvoje individualnih opusa, omogućuje problematiziranje samog pojma umjetnosti i kritičku reviziju discipline povijesti umjetnosti, odnosno uočavanje dosega i ograničenosti prevladavajuće modernističke estetike u razdoblju koje recentna teorija često naziva postmodernim.

     
   

Akcija Gorkog Žuvele na izložbi "Mogućnosti za "71.",
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 1971.

     
 

 

Performance Dalibora Martinisa "Čuvar na izložbi" na izložbi "Konfrontacije",
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 1976.

     
   

Inovacije u hrvatskoj umjetnosti
70-tih godina,
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 1982.

 


copyright (c) MDC & MSU,
izrada NOVENA, Zagreb