Početkom 16. stoljeća mnoge su europske zemlje bile zahvaćene valom seljačkih ustanaka: velikom Dožinom seljačkom bunom u Mađarskoj 1514., ustankom slovenskih kmetova 1515. i, osobito, velikim seljačkim ustankom u Njemačkoj 1524.-1525.

Šesnaesto stoljeće jedno je od najgorih razdoblja hrvatske povijesti. Neprekidni ratovi protiv Turaka doveli su do svođenja Hrvatske na ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva. Dio hrvatskog područja okupirali su i Mlečani.

Velika seljačka buna ili seljački rat, kako su ga nazivali suvremenici, započeo je na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. To je bila treća buna otkako je 1564. Franjo Tahi protupravno kupio polovicu vlastelinstva. Uzroci pobune bili su pogoršan položaj seljaka te ograničavanja i ometanja seljačke trgovine.

Povod su bile borbe među vlastelom, koja je naoružala seljake, te zlodjela Franje i Gabrijela Tahija. Ustanici se bore za stare pravice, rušenje feudalnog poretka, stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu i preuzimanje obrane od Turaka te za pravo ubiranja poreza. Vodstvo bune preuzeo je tajni ustanički savez nastao prije bune i vrhovno ustaničko vijeće koje predvode Ambroz Gubec i Ilija Gregorić.

Znak za početak oružanog ustanka dan je u noći 27. na 28. siječnja 1573. Prva veća ustanička akcija bila je zauzimanje Cesargrada. Prvoga dana veljače biskup i ban Juraj Drašković zamolili su kralja da hitno poduzme mjere za gušenje bune. Stjepan Gregorijanac zatražio je pomoć od uskočkog kapetana Thurna. Dana 4. veljače štajerski staleži objavili su opću mobilizaciju.

Idućeg dana poražen je Nikola Kupinić u bici kod Krškog. Dan kasnije seljaci su poraženi u bici kod Kerestinca, a ustanički odredi svladani su i u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog.

Barun Thurn ušao je s vojskom kod Mokrica u Hrvatsku s namjerom da sudjeluje u gušenju bune. Sedmoga dana veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju. Idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bici kod Šempetra.