MOSLAVAČKA ŽENSKA NARODNA NOŠNJA

Ženska nošnja sastoji se od bluze - oplećka, suknje - rubače i pregače - zaslona. Boja je određivala imovinsku i statusnu pripadnost nositeljice. Žarke boje, osobito crvena, bila je namijenjena djevojčicama, djevojkama, mladenkama i mladim snašama. Zagasitije boje bile su za starije osobe, a neukrašene, sasvim bijele nošnje bile su za starice i za žalost.

Najčešći motivi bili su geometrijski: točkice, crtice i zvjezdice.

Takve nošnje pripadaju najstarijoj varijanti narodne nošnje pronađene na akvarelima Sandora Erdödyja iz 1837. g.
Krajem 19. i početkom 20. st. nošnja dobiva drukčiji ukras. On postaje raznovrstan po boji i izgledu. Pod utjecajem baroka na narodnim se nošnjama pojavljuju motivi cvijeća, pojedinačno ili u nizu, a Moslavke ih nazivaju rascvetani cvetovi.
Pod utjecajem Stjepana Šajnovića i njegove radionice Narodno tkivo i vezivo, osnovane u Osekovu 1918. godine, četrdesetak tkalja i vezilja izjednačuju motive i uokviruju ih u čulige (kvadrate), a iste motive stavljaju na oplećak, zaslon i rubaču, pa čak i na poculicu i peču.
Ukras je mogao biti izvezen ili istkan od svile, vune ili pisma, najčešće tehnikom starinskog prijebora, na daščicu, vutlek ili vezom - pečni, plosni i ovijenac. Nošnja je iz Osekova i stara je sto godina. Izradio ju je Stjepan Šajnović.