HR | EN
fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje
 

Jelka Radauš-Ribarić

Zvanje etnologinja
Znanstveni stupanj dr. humanističkih znanosti
Stručno zvanje znanstvena savjetnica (u mirovini)
Polje djelovanja etnologija
Uže polje djelovanja tradicijska narodna baština, etnografija Istre, ženska narodna nošnja u Istri
Ustanove Etnografski muzej Zagreb
Jelka Radauš Ribarić rođena je u Mariboru (Slovenija) 1922. godine. Osnovnu školu pohađala je u Mariboru, a Žensku realnu gimnaziju u Sušaku. Nakon preseljenja obitelji u Zagreb nastavlja školovanje na II. ženskoj realnoj gimnaziji u kojoj je 1940. maturirala. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je Etnološku grupu predmeta: etnologiju, južnoslavensku književnost, hrvatski jezik i arheologiju. Diplomirala je 1944. godine. Nakon toga jednu je godinu radila u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, a od 1945. do mirovine 1975. bila je zaposlena u Etnografskom muzeju u Zagrebu kao kustosica, viša kustosica i ravnateljica ustanove.
Velik dio vremena posvetila je istraživanjima na terenu, koje je rezultiralo doktorskom disertacijom Ženske narodne nošnje na poluotoku Istri, 1965.
Osim Istre, istraživala je jadransko, dinarsko i panonsko područje, kao i etnografiju Hrvata u inozemstvu (gradišćanski Hrvati, Hrvati oko Mohača u Mađarskoj).
Bila je članica mnogih strukovnih društava, komisija i odbora - od Međunarodne smotre folklora do Vinkovačkih jeseni. Često je boravila na studijskim putovanjima u inozemstvu (Italiji, Austriji, Mađarskoj i dr.). Znanstvena je savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Autorica je dviju knjiga i brojnih članaka, referata, predgovora katalozima i tekstova uz izložbe. Dobitnica je niza zahvalnica, nagrada i priznanja, među kojima i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996.
Od 1993. dopisni je član Papinske međunarodne marijanske akademije.
Nagrada Hrvatskog etnološkog društva za životno djelo "Milovan Gavazzi" 2006. godine dodijeljena je dr. sc. Jelki Radauš Ribarić.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 7. veljače 2002. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Mi etnografsku građu možemo prikupljati uglavnom radeći na terenu, a ne kao drugi muzeji koji se mogu ograničiti se na ono što im je ponuđeno. Mi smo uvijek vezani na to što imamo u planu i morali smo ići prikupljati građu na teren da je ujedno i opremimo najnužnijim podacima. Jer nama naša građa, sama po sebi, ne govori dosta. Ona je samo mali sadržaj, da je to, recimo košulja, a kada je rađena, kada se nosila, tko ju je izradio, kakvu je ulogu u određenim običajima imala, to je sve trebalo ispitati na terenu. Mi trebamo raditi na terenu, ne možemo se ograničiti samo na ono što nam se ponudi. Ljudi umiru, oni stari koji nešto o tome znaju, oni će nestati i mi ćemo ostati bez osnovnih podataka koji bi nam mogli koristiti u daljnjem tumačenju te građe.

Iz knjižnice MDC-a