biografija
Željko Barbalić rođen je u Subotici 1936. godine gdje je živio do 1940. Roditelji mu uslijed rata sele u Valpovo gdje ostaju do 1946. U Valpovu je pohađao osnovnu školu, a poslije rata završava gimaziju u Subotici. Prvo je upisao elektrotehniku, ali je zbog slabog vida napustio taj fakultet i upisao Filozofski fakultet u Zagrebu, 1955., grupu etnografiju i povijest, da bi poslije godinu dana kao glavni predmet izabrao povijest.
Budući da je odrastao u sredini koja je govorila mađarskim jezikom od djetinjstva je odlično govorio i mađarski .
Sav svoj radni vijek proveo je u Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, najprije kao kustos etnolog, a zatim kao voditelj Etnografskog odjela, ravnatelj Muzeja i viši kustos. Većinu svoga radnog vremena provodio je na terenu riječke regije i dijelova Like, Gorskog kotara do Vrboskog i dijela Slovenije skupljajući muzejsku građu.
Snimio je kompletnu izradu lonaca zadnjega lončara u Kaluđerovcu, lončara pete generacije iz okolice Radovljice. Obrađivao je i zvončare. Radio je i rekonstrukciju narodnih običaja na Krku. Napisao je nekoliko tekstova o etnografskim ispitivanjima otoka Krka, košaraštvu na otoku Krku i o razvoju etnografske zbirke otoka Krka u Dobrinju.
Radove je uglavnom objavljivao u Krčkom zborniku. Kao svoje životno djelo isticao je autorstvo stalnog postava Etnografskog odjela Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci 1987. i formiranje Etnografske zbirke u Dobrinju. Naročitu pažnju u svome radu posvećivao je opsežnoj dokumentaciji.
Njegova velika ljubav ostala je elektrotehnika, pa se u slobodno vrijeme bavio radioamaterizmom.
Željko Barbalić umro je 24. prosinca 2007. u 71 godini.
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 4. prosinca 2003. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Zvončari nisu direktno, ne pripadaju muzeju, muzej nije institut, ali postoji jedan materijalni opus koga muzej nije imao. Mi smo pokušali napraviti reanimaciju tih običaja, međutim, nije nam uspjelo. Na žalost, zvončari su se degradirali mijenjajući svoje staze, mijenjajući svoju opremu i mijenjajući svoje maske, opet zahvaljujući pokojnom, Bog mu duši prosti, on je imao dobru namjeru, '53. godine je došao prof. Ljevaković iz Zagreba koji je bio u to vrijeme, ja mislim šef Lada, i pokupovao je sve originalne maske koje je kasnije Lado koristio u svojim nastupima, a oni su počeli izrađivati nešto novo što nema veze s onim što je nekad bilo i danas je ta oprema vrlo, vrlo degradirana i mi smo pokušali snimiti to nešto za njih. Međutim što se dogodilo? Dogodilo se to da se uplela politika i onda su počeli koristiti te zvončare kao...jer ja stalno tvrdim da bilo koje folklorno događanje je pravo samo onda ako on to radi - sebe radi, u svojem mjestu i na tradicionalan datum, sve ovo ostalo je predstava.
|
