biografija
Vanda Ladović rođena je 1929. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, grupu povijest umjetnosti i povijest, diplomirala je 1957. Sav radni vijek provela je u Muzeju grada Zagreba, gdje je vodila muzejsku fototeku, jednu od najvažnijih zbirki Muzeja grada Zagreba koja je tada imala 35 000 fotografija, 5 000 razglednica, 23 000 negativa. Osim fototeke, obradila je i zbirku portreta Zagrepčana 19. stoljeća.
Autorica je muzeološke koncepcije stalnog postava Muzeja grada Zagreba kojim je prikazivan razvoj grada od prapovijesti do 1900. Samostalno je realizirala devet izložaba, od kojih "Klasicizam u Zagrebu" 1958.; "Zagreb nekad i danas" 1963.; "Barokna plastika iz crkve sv. Marka", 1967.; "Zaboravljena lica Zagreba" 1975., a u suradnji s kolegama postavila je oko 17 izložaba, od kojih su značajnije "Borbeni put KPJ u Zagrebu 1919.-1959"., spomen - izložbu "Prve gospodarske izložbe u Zagrebu 1864.-1964.", "Pedeset godina Zagrebačkog kvarteta", 1969., "Hrvatski narodni preporod", 1985., "Stari zagrebački obrti" 1991., "Zagreb u djelima zagrebačkih grafičara 1900-1940."
Jedna je od autorica ponajbolje fotomonografije Zagreb 1900.
Zapažene tekstove objavala je u Vijestima muzealaca i konzervatora te u časopisima Čovjek i prostor, i 15 dana.
Kao izuzetan stručnjak postigla je izvanredne rezultate u obradi i prezentaciji muzejske građe tijekom svog rada, za što je 1992. nagrađena Nagradom Hrvatskog muzejskog društva za životno djelo "Pavao Ritter Vitezović".
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 25. travnja 2002. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Mi smo vam uz godišnjicu muzeja htjeli napraviti veliku proslavu. U muzeju postoje kalupi zagrebačkih licitara. Došli smo na ideju, ne znam više tko od nas, da mi sami u muzeju pečemo licitarske kolače. Sad možete zamisliti kako je to izgledalo. Prvo smo trebali te kalupe dati očistiti. Onda smo trebali nabaviti nekakve recepte pa smo smo išli u Mariju Bistricu i pitali. Oni su radili one licitare koji se ne jedu, a mi smo htjeli da to budu medenjaci, onda, što vam kažem, bilo je komično ali je bilo veselo. Muzej je još bio samo u Opatičkoj 20. Dolje u prizemlju, gdje je danas ulazni dio, bila je radionica stolara, u kojoj je bio obični „šparhet“ na drva. Mi smo na tom „šparhetu“ pekle te licitare. Tamo smo ih mijesile, dasku smo donijele i danima pekli licitare. To je bila senzacija.
|
