biografija
Božena Kličinović rođena je u Mostaru 1936. godine. Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 1962. godine, a 1963. honorarno se zaposlila u Državnom arhivu Hrvatske. Godinu dana kasnije postala je stalna zaposlenica u znanstvenom odjelu Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, proučavajući kulturu Hrvatske, posebno Zagreba od 1941. do 1943. godine.
U Gliptoteci HAZU kao kustosica, odnosno kao muzejska savjetnica radila je od 1982. do umirovljenja 2001. godine, gdje je vodila Zbirku skulptura 19. i 20. stoljeća, te zasebnu zbirku skulptura Ivana Meštrovića. Bila je članica Odbora Donacije zbirke Robert Frangeš Mihanović.
Također je nastavila rad na projektu vodiča Spomenici i fontane u gradu Zagrebu, započet 1992. i na nekim drugim projektima vezanima za skulpturu 19. i 20. stoljeća. Autorica je triju monografija: Frano Kršinić, 1998. Antun Dominik Fernkorn, 1990. i Ivan Lozica 2002. Priredila je nekoliko zapaženih izložaba s katalozima među kojima se ističu "Ivan Vukušić", 1987; "Juraj Škrapa"; 1988. "Edith Merle", 1989;, "Branislav Dešković", 1994; "Branko Ružić", "IV. triennale hrvatskog kiparstva". Za izložbu "Od Nina do Knina", 1992. bila je idejna projektantica i suautorica izložbe i kataloga.
Autorica je nekoliko manjih izložaba i suautorica "Triennala hrvatskog kiparstva od 1982. do 2000.", kao i stalnog postava Zbirke 19. i 20. stoljeća.
Iako već dugo u mirovini, njezin predani rad rezultirao je autorstvom vrijedne publikacije, vodiča: "Spomenici i fontane u gradu Zagrebu", HAZU, Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, 2007.
Za osobite zasluge u kulturi Republike Hrvatske odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 12. veljače 2004. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
O autoru su pisali
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
U Gliptoteci smatram da je najvažnija bila moja izložba Branislavu Deškoviću, jer njega osobito smatram izuzetno velikom kiparom. Smatram da je on uz Frangeša i uz Meštrovića naš najveći hrvatski kipar 20. stoljeća. To je bila jedna izložba na kojoj je prvi put bio izložen jedan njegov model za spomenik, koji zove Sloboda, za koji nitko nije znao. On je zadirao daleko u secesiju, upravo mi je drago, sad smo ga opet izložili na Secesiji u MUO. Ljudi su iznenađeni do koje mjere je on bio kipar, ne samo animalista, nego kako je bio i dobar vizionar kad su u pitanju spomenici. Ja smatram da je izložba jako vrijedna onda ako se otvore oči javnosti o kakvom se čovjeku uopće radi , tko je bio taj kipar. Jer, premalo poznajemo kipare. Nisu mi retrospektivne izložbe bitne one gdje se postavljaju skulpture koje su poznate. Dovoljna je jedna nepoznata skulptura da vi saznate nešto što se događalo u to vrijeme, u tom deceniju, tako da izdvajam Deškovića.
|
