biografija
Nada Gjetvaj rođena je u Sisku 1930. godine. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završila je u Glini, a maturu i Filozofski fakultet, grupu etnologija, u Zagrebu.
Kao diplomirana etnologinja odmah se uključila u ekipno terensko istraživanje sela na području Gline koje je provodio Institut za narodnu umjetnost u Zagrebu, (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) pa je u jesen iste godine primljena u stalni radni odnos u Etnografski muzej u Zagrebu. U početku vodila je Zbirku etnografskih predmeta izrađenih od drva i do odlaska u mirovinu bila je zadužena za prikupljanje predmeta, vođenje dokumentacije za Zbirku kućnog inventara, koju je nizom izložaba prezentirala javnosti. Tijekom rada na terenu snimila je na stotine fotografija koje su pohranjene u fotodokumentaciji Muzeja. Osim evidentiranja etnografske građe, radila je arhitektonske snimke objekata narodnoga graditeljstva na području Gline, Gospića, Kumrovca, Gračaca, Moslavine, Banije, Gorskog kotara.
Autorica je brojnih izložaba među kojima se ističu: "Drva u tradicijskoj obradi", "Od zrna do pogače", "Žumberak-život i kultura", "Likovni izraz u narodnom stvaralaštvu Banije" te "Graditeljska baština i njezina obnova". Autorica je i niza stalnih postava: Sošice na Žumberku, Zelina, Ivanovo Selo, Muzej Like Gospić i dr.
Sudionica je brojnih skupova i simpozija na kojima je održala zapažena predavanja. Magistarski rad "Historijat i perspektivni razvoj Etnografskog muzeja u Zagrebu", obranila je 1981. godine. Autorica je brojnih stručnih i znanstvenih radova.
Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 30. lipnja 2003. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.
Iz Knjižnice MDC-a:
Radovi autora
O autoru su pisali
tekst zvučnog zapisasakrij tekst zvučnog zapisa
Meni vam je ostalo u najljepšem sjećanju odlazak na teren u Žumberak. Ja u ono doba nisam poznavala Žumberak kao područje, a u to vrijeme je u Karlovačkome muzeju radila kolegica Saša Muraj. I kako je odlazak na teren u takav kraj, gdje nemate niti redovnih saobraćajnih sredstava i tih linija, koje danas postoje, nije baš bilo ugodno da čovjek ide sam. Onda smo se tako dogovorile da ja idem kao predstavnik Zagrebačkog muzeja, ona iz Karlovačkog i sredstva za otkup predmeta je ona zapravo imala za Karlovački muzej, a ja sam samo bila s njom na terenu. Mi smo jedan dio Žumberka ne cijeli dio, zapravo propješačile, jer je autobus vozio samo glavnom cestom do jednog određenog sela, a sva ona sela okolo smo mi zapravo propješačile. I taj Žumberak mi je od tog samog početka jako prirastao srcu tako da sam kasnijih godina napravila jednu veliku izložbu u našem muzeju s materijalom iz Žumberka.
|
