Izaberi pregled

Pregled tjedna


<ožujak 2013>
pusčpsn
25262728123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
1234567

 izdavačka djelatnost
 izložba
 događanje
 skup
 ostalo

Pregled mjeseca

Pregled godine

Događanje

Rrezultati natječajne izložbe T-HTnagrada@MSU 2013

Muzej suvremene umjetnosti

mjesto održavanja: Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17, Zagreb
datum početka/završetka: 21.03.2013. / 21.03.2013.
vrijeme održavanja: u 20 sati
organizator: Muzej suvremene umjetnosti

Šestu godinu za redom, proglašenje nagrađenih radova ovogodišnjeg natječaja T-HTnagrada@MSU održalo se u četvrtak 21.ožujka 2013. u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Na natječaj T-HTnagrada@msu.hr ove je godine pristiglo 200 radova, a stručno povjerenstvo (u sastavu mr. sc. Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a, predsjednica stručnog povjerenstva, Dunja Blažević, povjesničarka umjetnosti, direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo, Radmila Iva Janković, kustosica MSU-a, Evelina Turković, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, Darko Fritz, teoretičar, kustos i umjetnik, Zlatko Kopljar, multimedijski umjetnik i Bart De Baere, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti Antwerpen) odabralo je 38 radova za ovogodišnju izložbu.

Prva nagrada pripala je Daliboru Martinisu za rad Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom. 1978-2010.
Druga je nagrada pripala Toniju Meštroviću za video – zvučnu instalaciju Sol.
Treća je nagrada dodijeljena Nemanj Cvijanoviću za rad Do not fuck with social democracy!.

Nagrade su otkupne te u netto iznose: prva nagrada 50.000 kuna, druga nagrada 45.000 kuna, a treća 40.000 kuna. Otkupljeni radovi postat će dijelom buduće zbirke T-HT@MSU. Svrha nagrada jest poticanje umjetničkog stvaralaštva na polju suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.

DALIBOR MARTINIS

Prva nagrada dodjeljuje se Daliboru Martinisu za video rad Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom. 1978-2010.

Video prezentira projekt putovanja kroz vrijeme u kojem umjetnik susreće samoga sebe nakon trideset i jedne godine, a prvo pitanje na koje traži odgovor od samog sebe glasi: „Da li je Dalibor Martinis živ?“ Izložena video dokumetnacija performansa prikazuje video zapis iz 1978. godine suočen licem u lice s video zapisom iz 2010. u formi video intervjua. Performans je 1978. izveden pred publikom u Western Front Art Centru u Vancouveru, a 2010. televizijsku izvedbu imao je u emisiji Drugi format na 2. programu Hrvatske televizije.

Umjetnik u ovom jedinstvenom projektu istražuje osobno vrijeme u vremenu medija - iz dvije točke u vremenu, Dalibor Martinis razgovara sam sa sobom, o sebi i svojem poimanju umjetnosti. Pokazuje se pri tome kako su vrijeme medija i čovjekovo vrijeme ipak nespojive kategorije. Televizijska slika može se zajedno montirati, no čovjek iz sadašnjeg vremena, iako se na prvi pogled tako čini, ipak ne može stvarno razgovarati sam sa sobom u nekom drugom vremenu. No, to ne znači da nije moguće postaviti u odnos dva iskaza, pri čemu kontekst vremena koji je obilježio obje snimke, te vremenski razmak između njih, postaje prava tema ovog rada.

Žiri drži da se radi o iznimnom djelu ovog priznatog umjetnika u kojem su sublimirane sve kvalitete dosadašnjeg Martinisova rada. Rad je izniman na više načina, duboko je osmišljen te je izvrsno napravljen, a relevantan je od samog njegovog nastanka s kraja sedamdesetih do danas. U ovom videu očituje se Martinisovo maestralno vladanje medijima - rad na jedinstven i vrlo dojmljiv način objedinjuje povijest hrvatskog videa s umjetnošću performansa i TV-umjetnošću, postižući na taj način vremensku i prostornu premosnicu, odnosno obuhvaćajući vrijeme u kojemu su se i na osobnim i na društvenim razinama dogodile mnogobrojne promjene koje su utjecale kako na život samog umjetnika, tako i na život svih nas te se na taj način otvorio neograničen prostor empatije. Ovaj autorefleksivan i psihoanalitički rad nastao je u trenutku u kojemu nam je dugoročno razmišljanje gotovo onemogućeno, primorani smo na trenutačne i kratkoročne odluke, a informacije i promjene u načinu prenošenja informacija su toliko brze da s nevjericom promatramo umjetnika koji je sam sebi dao rok od trideset godina i koji uporno i dosljedno, ali uvijek na nov, svjež i inventivan način slijedi svoj put, od vizionarskih sedamdesetih do globalizacijskih i kriznih godina 21. stoljeća. Martinis i u ovom razgovoru sa samim sobom, kao i u nizu drugih radova dotiče mnogobrojne umjetničke, društvene i političke teme, postavljajući direktna, ironična, jednostavna ili komplicirana pitanja, te ovaj rad zbog svoje sadržajne i medijske sugestivnosti postiže i interaktivni učinak „uvlačeći“ posjetitelje u dijalog s ekranom. Zbog toga Martinisov eksperiment nije samo eksperiment po sebi već je slojevito, socijalno angažirano i istodobno univerzalno, uvijek aktualno djelo.  

Toni Meštrović

Drugu nagradu žiri dodjeljuje umjetniku Toniju Meštroviću za njegovu video – zvučnu instalaciju Sol iz 2012.godine.

Sol je bila neophodna za ljudski život, a stare generacije još pamte priče o sirotinjskom „branju“ morske soli po stjenovitim obalama istočnog Jadrana kojima su vladale Dubrovačka Republika i Venecija. Proizvodnju i trgovinu soli nadzirale su moćne zemlje, a dalmatinskim ribarima i težacima protuzakonito branje soli bila je svakodnevnica. Video je snimljen na nenastanjenom otočiću Orudu blizu Velog Drvenika gdje su generacijama odlazili skupljati sol. U videu su prikazane ritmizirane sekvence detalja sakupljanja slanog skorupa kuhinjskom žlicom u stjenovitom, surovom krajoliku. Slika je upotpunjenja prodornim zvukom dodira žlice, kristala soli i stijene, te zvukom tihog kretanja kamere po stjenovitoj obali otoka. Poput samog prirodnog procesa kristalizacije soli, Toni Meštrović uspješno je „iskristalizirao“ svoj narativ, u zadnjem dijelu prikazujući i doslovce taj dugotrajni proces ubrzanim slikama - stop animacijom.

Nenametljiva priča asocijacija je na prošlost i na povijesni kontekst, ali i na sam čin pribavljanja dobara  kao univerzalni problem neodređen specifičnom lokacijom i vremenom. Pitanje distribucije soli promatralo se i s apekta distribucije moći što je jednako aktualna tema i danas, kada prirodni resursi postaju pitanje vlasništva. Ispod povijesne i ekonomske pozadine nazire se i umjetnikova privatna priča o surovosti ali i posebnosti otočkog života. Odabirom kadrova koji povremeno izmiču gledatelju te vještim spajanjem čistih zvukova i ogoljenih, suštinskih prikaza , Toni Meštrović je dokazao da suvereno vlada medijem videa, i tematski i tehnički. Sam lokalitet Velog Drvenika i njegove okolice bio je tema i u ranijim umjetnikovim radovima kada  je svoje umjetničko istraživanje Toni Meštrović tematski usmjerio na istraživanje kulturnog nasljeđa, identiteta te tranzicijskih promjena na prostoru Dalmacije.

Nastavljajući se na prethodne, u svojem najnovijem raduToni Meštrović ponovno je  na autentičan način isprepleo odnos privatnog i javnog, pretvarajući jednu crticu iz obiteljske povijesti  simbolički, univerzalno čitljiv rad.

 

Nemanja Cvijanović

Treću nagradu žiri dodjeljuje Nemanji Cvijanoviću za fotografiju Do not fuck with social democracy! iz 2011. godine.

Središnji motiv rada je zastava koja samim smještajem u prostoru asocira na čin predaje – kratak trenutak prije prelaska iz jedne ideologije u drugu. Simbolično značenje bijele zastave umjetnik redefinira bojeći cijelu scenu u crveno. Jednostavnom izmjenom iz bijele u crvenu dolazi do još jedne simbolične tranzicije. Simbol predaje dobiva revolucionarno, time i ideološko obilježje.

Cvijanovićeva fotografija, usprkos jasnom i vrlo direktnom konceptu složen je i slojevit rad kako u ideji tako i u samoj izvedbi. Cvijanović je i u dosadašnjem radu propitivao i tematizirao zastavu ne samo kao nacionalni simbol, nego i kao simbol društvenih i političkih kretanja i promjena društvenih paradigmi krajem devedesetih i početkom 2000-ih. Cvijanovićeva bijela zastava koja vijori na koplju kao da najavljuje predaju socijaldemokracije u situaciji potrebe za revolucionarnim angažmanom brojnih društvenih grupa koje su dovedene na rub egzistencije nakon niza loših procjena i poteza vladajućih. Do not fuck with social demokracy! provocira već i naslovom – psovkom na engleskom jeziku, a zastava uhvaćena baš u trenutku vijorenja u kojemu izgleda kao da čvrsto stoji u zraku jasna je i direktna gesta upućena gledatelju. Izvrsnim kadriranjem, kompozicijskom čistoćom i dojmljivom atmosferom dobivenom slojevitošću i vrhunskom preciznošću tehničke izvedbe, Nemanja Cvijanović realizirao je djelo koje zaslužuje biti dijelom muzejske zbirke.