Izaberi pregled

Pregled tjedna


<prosinac 2012>
pusčpsn
262728293012
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31123456

 izdavačka djelatnost
 izložba
 događanje
 skup
 ostalo

Pregled mjeseca

Pregled godine

Izložba

Radnička galerija / Bauhaus Ivane Tomljenović Meller



mjesto održavanja: Radnička galerija, Radnička cesta 22, Zagreb
datum početka/završetka: 31.12.2012. / 18.01.2013.
otvorenje: u 19 sati
radno vrijeme: ponedjeljak - petak: 10 - 18 sati
organizator: Radnička galerija

IVANA TOMLJENOVIĆ MELLER

kolekcija Marinko Sudac

Škola za arhitekturu i umjetnički obrt Bauhaus popularnija je no ikad u proteklih osam desetljeća. Nizom izložbi upriličenih posljednjih godina revalorizirao se fenomen ustanove koja u razdoblju od osnutka 1919. do zatvaranja 1933. godine nije samo izgradila temelje modernome dizajnu, već i onom održivom. Bauhaus pruža mogućnost sagledavanja iz estetske, ekonomske, političke i feminističke perspektive, a skupina od četerdesetak eksponata iz Kolekcije Marinko Sudac, vezanih za bauhausovsko razdoblje umjetnice, profesorice i sportašice Ivane Tomljenović Meller, vrijedna je pažnje upravo po tome što sažima njegove bitne sastavnice.

Izložba u Radničkoj galeriji nastoji predočiti i rjeđe spominjan, a ipak ključni formativni element bauhausovske estetike: onaj ideološki. Pored revolucionarnog pomaka na likovnoj razini, za Bauhaus je podjednako važna činjenica da su ga njegovi studenti napuštali kao preobraženi ljudi. Nijedna škola u modernoj povijesti nije u tolikoj mjeri oblikovala svjetonazore svojih đaka, o čemu zorno svjedoči život Ivane Tomljenović Meller.

Ivana Tomljenović Meller stigla je u Bauhaus u Dessauu u listopadu 1929., nakon završenog studija slikarstva na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu i dva semestra glasovite bečke škole za umjetnost i obrt Kunstgewerbeschule. Za razliku od spomenutih, Bauhaus nije bio tek obrazovna ustanova, već ideja koja se zrcalila u svim segmentima studentskog života. Biti bauhausovac podrazumijevalo je imati poletan i idealistički stav, koji je nerijetko bio praćen lijevom političkom orijentacijom. Njezin osnivač, Walter Gropius, imao je viziju o školi u kojoj će sve umjetnosti i obrti biti sjedinjeni u "katedralu socijalizma". Praktičan cilj bilo je stvaranje standardiziranih uzoraka za industrijsku proizvodnju, koja bi oplemenila život širokih masa. Gropius se nadao da će ljudi koje je formirala njegova škola graditi moderni svijet. Takvoj su ustanovi bili nužni nastavnici snažnih, upečatljivih osobnosti, a škola je ugošćivala i gostujuće predavače koji su pridonosili razvoju polemičkog duha, poput književnika i revolucionara Ernsta Tollera.

Od 1928. na čelu škole bio je Hannes Meyer, čovjek kojega su mnogi povijesni pregledi zanemarili, iako je upravo on stvorio Bauhaus kakav prepoznajemo danas. Za tog arhitekta socijalističkih uvjerenja, koji se zalagao za radikalni funkcionalizam, najvažniji cilj Bauhausa bilo je stvaranje uvjeta za proizvodnju uporabnog predmeta, odnosno opipljiva društvena svrhovitost učenja. Studenti su u prvoj godini školovanja morali proći Pripremni tečaj na kojem bi odbacili sva prijašnja uvjerenja s ciljem buđenja svojega prirodnog dara i duhovne spremnosti za nastavak studija. Na satovima su stvarane studije kojima se osviještavao i tumačio taktilni učinak pojedinih materijala i oblikovali predmeti kojima se proučavao odnos tijela i prostora. Predavanja o elementima likovne forme držali su Vasilij Kandinski i Paul Klee, koji su u njih ugrađivali svoja teozofska uvjerenja. Nakon Pripremnoga tečaja, student je nastavljao školovanje na nekom od odjela, slušajući predavanja i razvijajući svoje umijeće u radionici, u kojoj se upoznavao s proizvodnim procesom.

Ivana Tomljenović Meller je u drugom semestru upisala Odjel fotografije, koji je vodio Walter Peterhans, fotograf, matematičar i filozof. Za velik broj studenata Bauhausa fotografija je bila tek sredstvo bilježenja svakodnevice. Odsutnost režije, brzo okidanje, izvedbene greške, odnosno odmak od konvencija davali su živost njihovim fotografijama. Ipak, među snimkama s Bauhausa, pa tako i fotografijama Ivane Tomljenović Meller, moguće je prepoznati stanovitu konvenciju: isticanje odnosa čovjeka i arhitekture, ljudi u neobičnim situacijama, neuobičajeni kutovi snimanja koji stvaraju perspektivna skraćenja, grupni prizori, optički fenomeni, dupla ekspozicija, fabularnost... Posebno poglavlje činila je eksperimentalna fotografija kakvu je uveo predavač Lázslo Moholy-Nagy, koji se osobito zanimao za fotogram, fotomontažu i fotoskulpturu.

Krilatica Bauhausa bila je: "Igra postaje zabavom, zabava radom, a rad igrom." Uvjerenje da je igra neophodna stvaralaštvu upisana je i u Gropiusov manifest Bauhausa. Najzorniji su primjer navedenog načela fotografije studenata, spontani radovi koji su nastajali u trenutcima "dokolice". Ivana Tomljenović Meller je tijekom boravka u Bauhausu snimila fotografije, danas vrijedne po tome što predočavaju život koji je pratio složeni obrazovni projekt. Pojedine fotografije evociraju tematske zabave, poput Festivala brade, nosa i srca ili Bijelog festivala, koje su pohodili i kostimirani predavači, pa tako i Gropius, jednom prilikom glumeći svojega rivala Le Corbusiera.

I ostali eksponati svjedoče o važnim pojavama koje je oblikovao duh Bauhausa. Jedan od njih je universal tipografija Herberta Bayera, jednostavnija od dominantne gotice, kojom se nastojala promovirati pismenost i omogućiti bolje razumijevanje različitih naroda. Bauhaus je bio jedno od prvih mjesta na kojem se podučavalo moderno oglašavanje, a majstor Radionice za tisak i reklamu, Herbert Bayer, istovremeno je predavao grafički dizajn te kolegije poput Sistematike oglašavanja i Učinaka na svijest. Među sačuvanim radovima s Bayerovih predavanja nekoliko je tipografskih vježbi i niz varijacija oglasa za kavu "Meinl", pri oblikovanju kojih se Tomljenovićeva koristila bauhausovskim gornjim rakursom.

Znakovit je njezin izbor daljnjeg stručnog usmjerenja, koji ne upućuje tek na estetske sklonosti, već i na svjetonazor. Od utemeljenja Bauhausa, gotovo polovinu studenata činile su žene. Objektiv Ivane Tomljenović Meller svjedočio je o njihovom odbacivanju društvenih normi. Ipak, mnoge od njih, koje su nerijetko ranije bile zaposlene, a u eksperimentalnoj su školi vidjele priliku za novi početak, upućivane su u "ženske" radionice tekstila, keramike i tipografije. Za razliku od većine njih, Tomljenovićeva se nakon završetka Pripremnog tečaja odlučila baviti fotografijom i dizajnom, pa još i politički angažiranima.

Nadahnuta novim idejama, Ivana Tomljenović Meller, kći hrvatskog industrijalca i bankara, pristupila je Komunističkoj partiji Njemačke. Član partije bio je i njezin najdraži studentski model, Poljak Naftalij Rubinstein, polaznik Odjela za oglašavanje i grafički dizajn te autor njezinog često reproduciranog portreta.

Ivana Tomljenović Meller je svoja politička uvjerenja nastojala izraziti dizajnom. Povodom uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra i ubojstva njezinih protivnika Đure Đakovića i Nikole Hećimovića, oblikovala je naslovnicu brošure "Diktatur in Jugoslawien" s patuljastim likom kralja koji gazi izmučeni kadaver revolucionara. Rad je vjerojatno bio nadahnut politički angažiranim fotomontažama Johna Heartfielda u kojima se fotografija koristila za razotkrivanje reakcionarne naravi vlasti. Nešto kasnije je načinila i kompozicijski složeniji predložak za plakat Deutscher Metallarbeiter Verband ("DMV"), udruge metalskih radnika Njemačke, uporišta socijalnih ideja u državi.

U svibnju 1930. godine počeli su snažni napadi nacionalsocijalističkog tiska na Bauhaus, pa je ravnatelj Meyer uskoro otjeran iz Dessaua i s dvanaest studenata završio u Rusiji. Nastavu je napustio i velik broj studenata, među kojima je bila i Ivana Tomljenović Meller. Bauhaus, ravnanje kojeg je preuzeo arhitekt Mies van der Rohe, zatvoren je nakon tri godine kao utjelovljenje "izopačene umjetnosti" i "leglo boljševizma". Mnogi protagonisti fotografija Ivane Tomljenović proglašeni su po društvo opasnim osobama da bi okončali život u Hitlerovim i Staljinovim logorima. Preživjeli su, kao u Gropiusovoj viziji, daleko od Bauhausa, pokušavali oblikovati moderni svijet.

Uvjerenja koja je ponijela iz Bauhausa uvjetovala su nomadsku i turbulentnu sudbinu Ivane Tomljenović Meller. Po napuštanju Dessaua, godinu je dana provela u Berlinu, a potom je otišla u Pariz, gdje se kao radikalna ljevičarka priključila redovima Kominterne. Nakon što je Francusku napustila gotovo kao bjegunka, smjestila se u Pragu i ondje otpočela dizajnersku karijeru. „Diktatura“ i kasniji politički aktivizam su je stajali izolacije od obitelji i zabrane povratka u domovinu. Tek se zahvaljujući vezama oca Tomislava Tomljenovića, bana Hrvatske i Slavonije, uspjela vratiti kući. Tomljenovićeva se još neko vrijeme bavila dizajnom, za razliku njezinih kolegica Anni Albers, Alme Buscher, Charlotte Perriand ili  Lilly Reich bez muškog mentora. Ta je okolnost morala biti važnim razlogom da život okonča u anonimnosti, nevelikog opusa. Ipak, ustrajan liberalni kredo i likovna ostavština svjedoče o trajnom vraćanju principima koje je ponijela s Bauhausa.